Kućni zloduh (12) – KRAJ

U slučaju da ste propustili: Kućni zloduh: | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11|

Nakon serije hapšenja i medijske prašine koja se uzburkala zbog ovog slučaja koji je uključivao bogatu porodicu, misterije i urbanu legendu odlučila sam da se povučem i vratim kući. Svojoj pravoj kući.

Moja porodica mi je toliko nedostaja i nakon svega što se izdešavalo počeli smo mnogo više da cijenimo zajedničke trenutke. Kada sam im sve ispričala nisu mogli da vjeruju da je neko spreman da ide dokrajnjih granica radi novca. “Divim ti se kako si to sve junački izdržala.”, majka i ja smo sjedile na terasi i pile čaj. “Ja nisam mogla. Žao mi je što nisam bila uz tebe, što sam te pustila samu…”

“Mama, u redu je. Nakon svega što sam tamo preživjela potpuno te razumijem.”

Uzela me je za ruku i povukla u svoj zagrljaj. “Tako sam ponosna na tebe.” Čvrsto sam je obgrlila i plakala sa njom.

Nakon dvije nedelje provedene u miru, majka i ja smo se morale vratiti u Njujork. Trebalo je da se pripremimo za suđenje a potom nas je čekala serija iscrpljujućih svjedočenja.

Dok sam bila u Bosni čula sam se nekoliko puta sa Lukasom ali zbog velike vremenske razlike i njegovih obaveza ta javljanja su bila kratka i rijetka. Nisam bila ljuta. Ni jedno od nas nije imalo vremena za to.

Nadala sam se da ću se uspjeti vidjeti sa njim kada dođem u Ameriku ali tada se desilo da je sa svojom ekipom otišao u Minesotu na neki turnir.

Ništa mi nije preostalo nego da se fokusiram na suđenje i uređenje kuće. Odlučila sam da novac od šećerane iskoristim za namještanje preostalih stanova i da ih izdajem. Sada kada je urbana legenda razbijena, za nešto nižu cijenu mogla bih da nađem stanare jer znam da je to vrlo unosan biznis u ovom gradu.

Majka je emotivno doživjela povratak u kuću. Plakala je gledajući portrete i istražujući sobe u kojima je odrastala. Sada je na sve to gledala drugim očima. Više nema kletve i duhova. “Sada tek mogu da vidim koliko je ova građevina lijepa.”

“Slažem se.”, rekoh “Umjetničko djelo.”

***

Preko petnaest ljudi je optuženo za umješanost u ovaj gnusni zločin. Svi Lajvlijevi, sem Džeksona, su bili na optuženičkoj klupi. Majka i ja smo nekoliko dana bile u opštem haosu. Morale smo satima da sjedimo dok nas advokati ispituju a potom smo se skrivale od novinara koji su vrebali na svakom ćošku. Čak su se krili u žbunovima ispred kuće.

Samo jednom sam srela Džeksona u sudnici. Kada me je ugledao suze su mu pošle niz lice i želio je da mi priđe ali nije mogao. On je jedan od Lajvlijevih a, dok traje suđenje, sa njima ne smijem da komuniciram. Ipak, bilo mi je teško kada su nam se pogledi sreli. Progutala sam ogromnu knedlu prisjećajući se našeg prvog susreta, njegovog pomaganja oko krečenja hola i noći provedene u razgovoru kada me je prepao lažni duh.

Lukasovo svjedočenje je bilo zakazano u periodu kada sam se ja ponovo vratila u Bosnu jer je mami bilo previše naporno sve to. Nas dvije smo završile svoje i sada je preostalo da čekamo presudu.

“Najteže od svega mi je bilo da gledam Lajvlijeve.”, majka se sklupčala na avionskom sjedištu “Sva moja porodica im je vjerovala a oni su nas uništavali. Jedno po jedno, tvoji preci su padali u ludilo. Da me tvoja baka nije poslala u Evropu i ja bih tako završila.”

“Sada je sve gotovo.”

***

Sama sam se vratila u Ameriku da prisustvujem završnim riječima tužioca i odbrane a zatim i čitanju presude. Džerard i Džejmama Lajvli će provesti ostatke života iza rešetaka, advokati Kuper i Hemsfort su osuđeni na 30 godina a optuženi sinovi Lajvlijevih su dobili po 25 godina. Ostalim saučesnicima su izrečene kazne između 15 i 2 godine ali to me nije više zanimalo. Gledala sam izobličene face porodice koja je uništila moju. Džejmami je pozlilo dok je jedan sin jecao kao mala beba.

Uputila sam pobjedonosni osmjeh Džerardu. Gori u paklu svinjo sa svojim očem i stricem!

Sudnica je bila prepuna ljudi ali sam po završetku opazila Lukasa koji je došao sa majkom i bratom. I on je gledao u mene. Namignula sam mu a on zadovoljno klimnu glavom.

Te večeri sam očekivala da dođe i da me pozdravi ali to se nije desilo. Bila sam pomalo razočarana ali nisam željela da mu se javim. Prošlo je mjesec dana od našeg rastanka i nisam znala šta se sve između desilo. Možda nam nije suđeno a možda i jeste, samo ne možemo da pronađemo pravo vrijeme. Ostaje mi da čekam…

***

Kompletna imovina Lajvlijevih je oduzeta i prodata kako bi se mojoj porodici isplatila odšteta. Moglo bi se reći da sam sada jedna jako bogata djevojka. Šlag na toj torti je šećerana koju Džekson i ja, jedini preostali nasljednici, prodajemo poznatoj fabrici slatkiša.

Sreli smo se ispred kapije koja je vodila ka fabrici. Ona je jedino što je preostalo Džeksonu kao nasljedstvo, sve ostalo je izgubio. Kada sam izašla iz taksija, prišao mi je polako “Ne postoje riječi kojima bih mogao opisati koliko mi je žao zbog svega što je moja porodica učinila tvojoj.”, odmahivao je glavom suzdržavajući se da ga ne savladaju emocije. “Da sam znao šta ti rade, kunem ti se, da bih ih zaustavio. Oni te nisu upoznali, nisu vidjeli ko si ti… ti nisi ovo zaslužila.”

Poželjela sam da mu prođem kroz tamne uvojke i kažem mu da se smiri, ali sam ostala hladna. “Džeskone, nisam ljuta na tebe. Laknulo mi je kada sam saznala da nemaš veze sa ovim.”

Polako smo se penjali do sale za sastanke i svi pogledi su bili upereni u nas. “Pokloniću ti i svoj dio koji dobijem kada nas isplate.”

Pogledala sam ga iznenađeno “Ne dolazi u obzir! Ja sam već dobila odštetu. Novac svakako ne može da nadoknadi ono što je učinjeno.”

“Znam da ne može ali osjećam da ti se nisam dovoljno iskupio.”

“Ne brini, sačuvaj taj novac. Znam koliko su skupe školarine u Njujorku.”

Zahvalno je klimnuo glavom. “Onda imam bolju ideju.”

Tada smo ušli i sjeli na dva slobodna mjesta. Advokati koji su predstavljali kupca su imali nekoliko ponuda. Moj glavni uslov je bio da ne otpuste radnike jer znam koliko to može biti veliki udarac za kompletnu porodicu zaposlenog.

“Imam i ja jedan uslov.”, javi se Džekson.

“Slušamo Vas, gospodine Lajvli.”

“Znam za jednog mladog boksera. Vrlo je talentovan. Zove se Kobi Alota. Želim da ga sponzorišete. Možete meni da odbijete od isplate koštanje tog ugovora za sponzorstvo.”

Iznenađeno sam pogledala Džeksona. “Koliko lijep gest.”, nisam se mogla suzdržati i počela sam da plačem.

I sama sam planirala da novčano pomognem klubu Alota i tako se odužim za sve ali Kobiju su trebali ozbiljni sponzori, sa zvučnim imenima. Trebalo je i sama da se sjetim ovoga.

Advokati su prihvatili naše uslove i ubrzo će šećerana izgubiti svaku vezu sa nama. Tako je i nabolje.

***

Lukasa sam vidjela mjesec dana poslije prodaje šećerane. Došao je da mi da dvije karte za prvi profesionalni meč svog brata. Uvela sam ga u salon, koji sam takođe izredila, i tu smo popili piće.

“Žao mi je što nisam ranije mogao doći.”

“Nema veze. Zahvalio si se telefonom.”, trudila sam se da budem staložena i da ne pokažem žal što smo se udaljili.

“Zahvaljujući Džeksonu i tebi ono sponzorstvo nam je otvorilo vrata za još nekoliko sponzora i tada su krenule prave obaveze, a potom i tvoja donacija… Stvarno nisi morala poslati onoliki ček…”

“Željela sam da ti se zahvalim za sve što si učinio za mene.”

Spustio je ruku na moj obraz a potom ga je pomilovao. Primjetila sam da je nešto želio da kaže ali je prećutio.

Odlučila sam ja da progovorim. “Znaš, Lukase, htjela sam lično da ti odnesem ček. Znala sam kada otprilike izlaziš iz kluba i planirala sam da te sačekam ali sam ugledala jednu plavušu na ulazu. I ona je čekala. Zatim si ti izašao a onda sam vidjela o čemu se radi.”

Lukas izgubi boju u licu. “Elenora i ja… mi smo bili… a onda smo raskinuli i tada si  se ti pojavila…”

Nasmijala sam se. “U redu je, nisi dužan da mi bilo šta objašnjavaš. Ja sam ta koja nije željela da definiše naš odnos kada sam odlazila a ti si me lijepo pitao. Sama sam kriva.”

“Oprosti, htio sam da ti kažem ali nekako nisam mogao. Elenora i ja smo bili pet godina zajedno a onda je došlo do krize i tada si se ti pojavila i poljuljala moj svijet. Ako želiš, vratiću ti novac.”

“Ne budi smiješan Lukase, ti si meni pomogao i bez tebe vjerovatno ne bih bila tu gdje jesam.”, ustala sam i poljubila ga u obraz “Hvala ti.”

Ostali smo nedorečeni ali više nije bilo potrebno da se priča. Rastali smo se prijateljski.

***

Meč je bio u dvorani na Menhetnu. Sve je bilo u punom sjaju. Muškarci su nosili skupa odijela a žene dugačke toalete kao da smo svi pošli na neki bal a ne na mjesto gdje će da se lemaju dva momka.

I ja sam se dotjerala. Nosila sam dugu haljinu maslinaste boje sa otvorenim leđima. Moja pratnja je bila Liza, djevojka sa kojom sam prije radila. Pozdravila sam se sa Lukasovom majkom koja je došla u pratnji jednog muškarca. Zatim sam ugledala ekipu iz kluba na čelu sa Emiliom i Džejkom, momcima koje sam upoznala tako što su upali u prizemlje da obave nuždu a sada ih smatram za dobre prijatelje.

Jedino što mi je malo pokvarilo veče jeste Lukas koji je prišao sa svojom djevojkom da bi se pozdravio.

“Elenora, ovo je Natalija. Natalija, Elenora.”

Zanosna plavuša mi prva pruži ruku. “Lukas mi je mnogo pričao o tebi. Strašno kroz šta si prošla…”

“Važno da je prošlo.”, rukovala sam se a zatim odlučila da brzo isparim.

Moje mjesto je bilo do Džeksonovog koji je već sjedio i razgovarao sa nekim ljudima. Bilo mi je zanimljivo kod njega to što je bio toliko pozitivan i sposoban da sa svakim započne komunikaciju. Sjećam se da je tako i sa mnom bilo. Prosto je došao do moje kuće i odlučio da me upozna.

“Nisam znala da voliš sport.”

Nasmiješio mi se. “Volim sport. Boks ne naročito, ali želio sam da dođem. Lukas mi je obećao da će me odvesti do Kobija nakon meča. Inače, predivno izgledaš.”

“Hvala, nisi ni ti loš.” Džekson je nosio crno odijelo, crnu leptir mašnu i bijelu košulju. Čak je i kosu zalizao da bi djelovao što otmjenije i to mu je polazilo za rukom. “Vidi se da ti ide to glumljenje uglađenosti ali meni se više sviđa ona čupava kosa i izlizane farmerke.”

Meč je bio uzbudljiv i napet do samog kraja. Na sreću, Kobi je pobijedio osvojivši deset bodova više od protivnika. Bio je to sjajan početak za njega. Džekson je toliko energično navijao da se sav oznojio i zalizani uvojci su ponovo postali kovrdžavi i nestašni.

Lukas je ispunio svoje obećanje i upoznao je Džeksona sa Kobijem. Nije se dugo zadržao u svlačionici jer je obećao da će Lizu i mene odvesti kući.

“Prvo moramo da popijemo piće i proslavimo pobjedu.”, rekla je Liza a mi smo tako i učinili. Družili smo se do zore uz flašu martinija a onda smo Džekson i ja ostali da sjedimo ispred moje kuće pošto smo odvezli Lizu do njenog stana. Posmatrali smo kako sunce izlazi i topi posljednje ostatke snijega na krovovima. Bila sam ogrnuta njegovim zimskim kaputom jer je moj bio isuviše tanak.

Nismo mnogo govorili. Uživali smo u ljepoti koju nam donosi novi dan. “Džeksone, želim da ti i ja napokon izbrišemo svu zlu krv između prezimena Lajvli i Dobrijević.”

“I ja želim isto, Natalija. Obećavam ti da ću biti uvijek tu za tebe i da ću te štititi od svega lošeg. Neka ovo svitanje bude novi početak lijepog odnosa dva prezimena.”

“Voljela bih to.”

Napokon smo se rastali i ja sam ušla u kuću. Sama sam otkopčala haljinu i pustila je da sklizne na stepenište jer mi je smetala. U donjem vešu sam počela da hodam po kući i gledam portrete svojih predaka. Kroz glavu su mi prolazila njihova preplašena lica dok gledaju maskirane glumce i vjeruju da su to zli dusi koji su došli po njih.

Čujem vrisak i jecaje iako znam da nisu pravi. Osjećam njihov bol, tugu, ludilo… Dolazim do portreta Vitomira Dobrijevića, svog pradede. On je došao ovdje i sagradio ovu kuću da bi ostvario san a dobio je noćnu moru. “Ne brini, sada je svanulo.”, rekoh i tada osjetih olakšanje.

Nema više noćne more i kućnih zloduha. Ova kuća je napokon oslobođena.

 

KRAJ

Sve priče koje ste propustili pronađite OVDE.

Pratite blog i na Facebook-u!

 

Advertisements

23 komentara na “Kućni zloduh (12) – KRAJ

  1. Ništa điđi miđi? Ni na kraju? Mali poljubac? Mogla si nam barem to priuštiti nakon silnog čekanja i pretrpljenih strahova 😀 Pih, malo sam razočaran 😛 Daj sad nešto novo. Nešto divlje 😀 Lijepo, lijepo. Nema šta. Svaki nastavak sve bolji i bolji, što se tiče pisanja. Ima nekih sitnih detalja koji su me oduševili.

    Liked by 2 people

    1. Pa nije ovo erotski blog, šta da se radi. Posljednji dio je spontano napisam planirala sam da ostane sa Lukasom ali u zadnji čas sam se predomislila. 😁
      Voljela bih da znam koji su to sitni detalji ali opet, ne zamjerim ako želiš to zadržati za sebe. Hvala na čitanju. 😄

      Liked by 1 osoba

      1. Moram te malo cimati 🙂 Sitni detalji u vidu rečenica i riječi, koje mi se sviđaju. Način na koji si ih upotrijebila. A dobro, nek si malo iznevjerila horizont očekivanja. Svi smo očekivali da će s jednim od njih dvojice završiti. Čak sam mislio da će ostati s Džeksonom, dok sam čitao dalje, kad ono prc. Super 🙂

        Liked by 1 osoba

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s