Kućni zloduh (10)

U slučaju da ste propustili: Kućni zloduh: | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |

Ne znam otkud mi snaga, otkud tolika hrabrost da se vratim u kuću. Još prošle noći kada sam se susrela sa sablasnim crvenim očima i tamnim obrisima nečega što nije sa ovoga svijeta željela sam samo da se što prije sklonim. Dok sam onako preplašena i promrzla trčala ka Lukasovom klubu samo sam željela da budem što dalje od ovog zlog mjesta koje je mnoge moje pretke otjeralo u grob.

Ruke su mi drhtale dok sam zaključavala sva vrata redom. Pokušala sam da se ponašam kao da je sve normalno iako sam znala da nije bilo. Šta ako je Lukasova majka pogrešno pretpostavila i zbog toga mi ova noć bude posljednja u životu? Kako je vrijeme odmicalo sve više sam gubila elan i činilo mi se da sam donijela pogrešnu odluku kada sam odlučila da se vratim u ove prostorije.

Noć nije bila tako prijatna kao prethodne. Između zgrada je huktao neki zloslutan vjetar i sve više je hladio krv u mojim venama. Hladna krv je bolji provodnik straha. To sam naučila otkako sam se preselila u Njujork.

Spustila sam se na krevet po kojem su bili razbacani papiri. Raširila sam najveći među njima. Bio je to plan ove kuće. U donjem desnom uglu je pisalo Džasper Lajvli. Dok sam pokušavala da proučim sve što me zanimalo i tako skrenem svoje misli sa duhova svjetla zatreperiše a zatim se ugasiše.

Srce mi zastade na trenutak. Skupila sam papire na jednu gomilu. U mojoj sobi nikada nije bio potpuni mrak zbog spoljašnjeg svjetla i dok je koračao ka meni, prvo je sjenka ušla u sobu a zatim on.

“Zašto si se vratila? Zar si poludjela?”, dječak je pitao uplakanim glasom “Želiš da postaneš duh kao i ja?”

Trudila sam se da ostanem prisebna “Ti si neobičan mali duh. Imaš svoju sjenku a sam bi trebalo da budeš sjena.”

“Odlazi, povrijediće te! Sljedeći put neću biti tu da mu odvlačim pažnju.”, cičao je.

“I cvenooki duh je imao sjenku. Čudni ste vi duhovi…”, zarila sam nokte duboko u dušek. “Reci mi Đorđe, zašto mi se uvijek obraćaš na engleskom?”

Njegovo blijedo lice se direktno okrenulo ka meni a zatim se ponovo vratilo u pognut položaj. Nastavila sam sa pitanjima: “Ti nisi rođen u Americi, došao si sa starijim bratom, ocem i majkom u Njujork. Sigurna sam da znaš srpski. Reci nešto na našem jeziku!”

“To je bilo tako davno, zaboravio sam.”, djelovalo je kao da se izgubio. “Slušaj me Natalija, moraš ići. Postalo je previše opasno.”

Duh mahinalno načini korak ka meni i ja tada ustuknuh nazad uz vrisak. I dalje sam ga se plašila i nisam htjela da mi prilazi. Tada osjetih trzaje ispod svog kreveta i duh pade na pod. Počeo je da ječi i opire se ruci koja ga je povukla.

Sve vrijeme se ispod mog kreveta nalazio Lukas, i on je bio moja najveća snaga da ostanem pribrana i imam hrabrosti za ovo. Gotovo tri sata je ležao ispod ne mičući se.

Taman sam sišla sa kreveta a dječak se istrgnu iz njegove ruke i poče da bježi. Lukas kao antilopa iskoči i pođe za njim. Ja sam ga pratila u stopu. Uputio se ka dnevnom boravku ali tu ga je čekao Kobi.

“Kuda si pošao, mali ološu?!”

On skrenu ka dnu hodnika do izlaznih vrata. Zatim pored plakara udari nogom u poklopac za ventilaciju i on pade. Nije uspio da se provuče a Kobi i Lukas su ga već stigli i uhvatili ga. Dječak se opirao i mlatarao udovima kao mače.

“Zašto nisi prošao kroz zid kao svaki normalan duh, ha?”, Lukas ga je obuzdavao “Zašto moraš kroz ventilaciju?”

Ketrin, majka braće Alota, je pronašla plan kuće koji je napravio rođeni brat Džona Lajvlija koji je sa mojim pradedom Vitomirom otrvorio šećeranu. Najgore od svega, taj plan je bio potpuno javan i dostupan svima otkako je kuća pod zaštitom grada ali ja od svih obaveza nisam ni obratila pažnju na sporedna dokumenta. Sreća pa je Ketrin temeljna pravnica koja sve gleda.

Kao i svaka kuća starije građe i ova je imala razvedenu ventilaciju kroz sve prostorije kao krvotok. Neobično je bilo samo što su ti otvori bili nešto veći od standardnih. Ketrin je odmah posumnjala u to iako se nigdje na crtežu ne vidi odakle ovi “duhovi” mogu da ulaze. To je vjerovatno namjerno izostavljen podatak.

Satima smo slagali kockice u njihovom malom stanu i Lukas je bio uvjeren da mojoj porodicu od početka Lajvlijevi podmeću. Sada kad sam mogla da vidim svog neobičnog posjetioca sa male udaljenosti postalo je i meni jasno da se ovdje dešavaju još neobjašnjivije stvari od duhova.

“Zašto?”, pitala sam. “Umalo sam sišla sauma. Skoro da sam uništila sebi život.”

Dječak se malo smirio dok mu se blijeda boja sa lica skidala pošto se sav oznojio i ostavljao je tragove šminke po Lukasovoj i Kobijevoj odjeći. “Samo me pustite!”

“Ne ideš ti nikuda.”, Lukas ga odnese u dnevnu sobu “Ovo će da bude duga noć za tebe, kućni zloduše.”

 

Sve priče koje ste propustili pronađite OVDE.

Pratite blog i na Facebook-u!

 

 

 

Advertisements

24 komentara na “Kućni zloduh (10)

  1. Konačno se i ti vrati 🙂 Ja bih išao u drugom pravcu, ali ja sam ja 🙂 E sad, više sam ti puta to rekao, ali ne škodi opet. Ti bi ubila lovu s ovim romanima. Ali baš. Romansa, malo avanture, malo uzbuđenja i eto ga 🙂 Znaš recept, Leptirice. To je to 🙂

    Liked by 1 osoba

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s