Kućni zoloduh (9)

U slučaju da ste propustili: Kućni zloduh: | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |

Svjeća je skliznula iz moje drhtave ruke kao pijesak kada ga stegneš u šaci. Pala je direktno fitiljem na pod i ugasila se. Ostali smo sami, On i ja.  Svjetlosni snopovi iz daljine nisu obasjavali ništa na njemu osim tih očiju. Crvene i zlokobne zakivale su moje noge za pod i ja se nisam mogla pomjeriti.

Nakrivio je glavu i oči se blago zakrenuše. “Zašto si došla?”, zašištao je đavolski glas “Ko ti je dozvolio da me ometaš?”

Disanje mi se ubrzalo do te mjere da sam jedva hvatala komadiće vazduha i uvlačila ih u pluća. Srce je htjelo da izađe iz grudi od nezamislive količine straha. Ovo je kraj. “Ja… nisam…”, pokušala sam da izbacim neku riječ ali nisu htjele da izađu. I one su se sakrivale negdje u dnu mog stomaka.

“Svi hoće parče mene.”, napravio je korak ka meni “Ja sam ona šećerana, ja sam ova kuća! Ti menaš pravo na dio mene!”

“Razumijem.”, zajecala sam i povukla se u stanu “Ne želim više ništa. Samo me pusti… Pusti me da idem.”

Nastavio je ka meni “Sada je kasno za to. Ostaješ ovdje zauvijek, kao cigla u zidu ove kuće, kretaćeš se samo u sijenkama…”

“Ne!”, iza mene protrča dječiji duh Đorđa Dobrijevića i postade prepreka između zloduha i mog prestrašenog tijela.

Zloduhove oči se skupiše i on poče gromoglasno da se smije. Njegov glas je odzvanjao kroz sve prostorije i stepenište. Tada se duh dječaka okrenu ka meni i njegovo blijedo lice poče da pravi grimase “Bježi u sobu i sakrij se na par minuta, ja ću da mu odvučem pažnju a ti onda bježi i ne vraćaj se.”

Nije trebalo da mi dva puta ponavlja. Brzo sam zatvorila vrata za sobom i odjurila u sobu. Smijeh je utihnuo kada sam se već našla u svojoj sobi. Jedva sam od magle u očima ugledala ključeve i čvrsto ih zgrabila. Tresla sam se od straha plašeći se one pojave sa crvenim očima. Duhove vrata ne zaustavljaju. Plašila sam se da će doći po mene uprkos pomoći malog duha.

Nisam sigurna koliko je vremena prošlo kada sam polako prišla izlaznim vratima stana. Možda je prošlo deset minuta a možda i deset sekundi. Svaki osjećaj za vrijeme i prostor sam izgubila. Kada sam shvatila da nema nikoga u hodniku potrčala sam ka vratima koja su bila moj izlaz sa drugog sprata. Jedva sam ih otključala.

Trčeći dalje niz stepenice saplela sam se i pala kao pokošena. Skotrljala sam se skroz do vrata koja su vodila u hol na prizemlju. Adrenalin i strah mi nisu dozvolili da mnogo ležim. Svaki dio tijela me je bolio a posebno laktovi i koljena ali sam se brzo pridigla i otključala vrata. Učinulo mi se da čujem glasove sa vrha stepeništa.

“Bože!”, samo sam izustila a zatim sam došla i do posljednjih vrata. Nova, velika vrata sa dva krila me lako propustiše i jedva se nekako sabrah da ih ponovo zaključam. Neka zlo ostane unutra.

Bez jakne, novca i telefona sam bila toliko ranjiva i bespomoćna. Htjela sam da vrištim ali sam se suzdržala. Sve bih dala na svijetu da se mogu vratiti u Bosnu kod svojih roditelja i da čvrsto zagrlim mlađeg brata.

Pored susjedne zgrade se nalazilo nekoliko klupica i mali cvijetnjak. Tu sam sjela i počela da plačem. Nisam smjela nikuda dalje da idem jer još nije svanulo a Bruklin je jako opasan u ovo doba pa čak i DAMBO.

Svašta mi je prolazilo kroz glavu. Premotavala sam svojih deset dana provedenih u Americi. Prvi dan kada sam tek stigla i noćila u Vilijamovoj kući mi sada djeluje previše daleko. Mnogo toga mi se desilo a sada je jasno da više ne mogu da podnesem. Da li je ovo sve moje ludilo ili ipak neka stvarnost, do sada nepoznata, ne znam. Šta god da se desilo u onoj kući nije od Boga i vrijeme je da odem. Nisam dobrodošla.

Promrzla i uplakana sam dočekala zoru. Iz zgrade, ispred koje sam sjedila, izađe neki muškarac sa aktovkom. Samo me je pogledao i prošao pored mene ne želeći da zna šta mi se desilo. U Njujorku sam upoznala predivnih ljudi ali komšiluk je bio grozan.

Uprkos suncu koje je virilo iza visokih zgrada nisam smjela da se vraćam u kuću. Pješke sam se zaputila ka bokserskom klubu Alota. Iako smo Lukas i ja posljednji put imali nesuglasice i razišli se jako hladno željela sam da odem kod njega. Možda bih i Džeksona potražila da sam znala gdje živi. Lizu, svoju drugaricu sa posla, takođe nisam znala gdje da potražim. Klub mi je bio jedina nada.

Bio je udaljen preko deset kilometara od moje kuće ali nisam imala novca za podzemnu. Morala sam pješke uprkos velikim bolovima zbog pada sa stepenica. Nisam obraćala pažnju na ljude koji su me gledali. Hodala sam i hodala. Motivisalo me  što sam svakim korakom bila sve dalje od zloduha. Kada sam došla do jedne niske građevine sagrađene od crvene, fasadne cigle sručila sam se na stepenište. Tabla iznad vrata je pokazivala da se nalazim ispred bokserskog kluba koji je vodio Lukas.

Ležala sam tako dok se on nije pojavio. “Natalija!”, viknuo je trčeći ka meni.

Kada me je obuhvatio svojim rukama napokon sam se osjetila spašenom. U svom onom bunilu morala sam da mu se osmjehnem. “Tu si…”

“Ko ti je ovo napravio?!”, prešao je rukom preko ogrebotine na mom čelu.

Nisam mogla da govorim samo sam se snažno priljubila uz njega ne želeći bilo šta da govorim. Nazvao je Emilia i rekao mu da će on održati trening. “Ja moram sa Natalijom u hitnu. Neko ju je napao noćas.” Podigao me je i spustio na sjedište kombija.

***

U ambulanti su utvrdili da nisam ništa slomila. Samo sam se dobro ugruvala. Pošto ni po koju cijenu nisam željela nazad u kuću Lukas me je odvezao u svoj stan a zatim je sa Kobijem i Džejkobom otišao po moje stvari.

Plašila sam se za njih i laknulo mi je kada sam vidjela da su se vratili živi i zdravi. Za to vrijeme mi je društvo pravila njegova majka. Bila je to jako prijatna i inteligentna žena. Vidjelo se da je težak život i izdržavanje dva sina u Njujorku ostavilo traga na njoj ali je i dalje bila lijepa. Lukas je naslijedio od nje izrazito plave oči.

“Bože, tako mi je žao što ti se ovo desilo. Još sam sinoć rekla Lukasu da ode do tebe jer sam našla neke nepravilnosti oko ugovora. Cijena po kojoj nude da otkupe tvoj dio je isuviše niska. Nisam bila lijena i uradila sam procjenu vrijednosti…”

Ketrin Alota je objašnjavala zašto ne bi trebalo da potpišem taj ugovor ali od preživljenog straha i šoka nisam mogla da je slušam. Samo sam željela da nestanem odavde. Kada su momci donijeli moje stvari sačekala sam da ostanem sama a potom sam uzela svoj telefon. “Vile? Ovdje Natalija Tomaš.”

“Oh, Natalija? Već sam mislio da te zovem…”

“Možeš li da što prije ugovoriš sastanak sa Lajvlijevima. Željela bih da potpišem ugovor. Pristajem na sve uslove.”

“To mi je drago čuti. Javiću ti njihov odgovor.”

“Hvala puno.”

Zatim sam poslala poruku Lizi objasnivši joj kako sam imala neku nezgodu i da neću doći na posao.

“Odlaziš?”, Lukas je bio naslonjen na vratima sobe. Nisam znala kada se tu stvorio.

“Moram.”, oči mi se napuniše suzama. “Ovdje nisam dovrodošla.”

“Griješiš.”, spustio se na krevet u kojem sam ležala “Moja majka je rekla da te Lajvlijevi žele opljačkati. I onaj nalickani Džekson… uvijek mi je bio sumnjiv…”

“Sada mi to nije važno. Samo želim da se završi. Ti ne shvataš, ono što sam tamo vidjela… Opasno je i tjera u ludilo.”

“Siguran sam da postoji neko objašnjenje. Samo moraš da ostaneš jaka i da se boriš. Tu sam uz tebe i nikuda ne idem.”

Naš razgovor su prekinuli Ketrin i Kobi. Ketrin je u ruci držala gomilu nekih papira. “Natalija, ovo moraš vidjeti!”

Sve priče koje ste propustili pronađite OVDE.

Pratite blog i na Facebook-u!

Advertisements

29 komentara na “Kućni zoloduh (9)

  1. Još samo dva-tri dijela? Leptirice, čini li se meni da ti ovo želiš zbrzati? Hm? Kuku se tebi ako ovo zbrzaš. Lijepo ti ovo fino odradi. Nemoj mi sad Scooby Doo fazone ovdje da izvodiš 😀 Odlično. Vidi se da ti je ovaj mali predah godio. Ne znam za druge, ali meni si iz dijela u dio sve bolja.

    Liked by 1 osoba

  2. Taman sam mislila da si izbacila pet nastavaka, u međuvremenu dok me nije bilo. Kad ono ništa, samo jedan. 😦 Ne drži u neizvjesnosti, mene zato nema duže vrijeme, kad dođem da imam šta čitati. 😀 Odlično. Sviđa mi se… Mada mislim da znam šta se nazire, sad čekamo da vidim hoćeš li me iznenaditi ::D

    Volim

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s