Kućni zloduh (8)

U slučaju da ste propustili: Kućni zloduh: | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |

“Ti si samo u mojoj glavi.”, tiho sam rekla.

Mali duh je ćutao.

Okrenula sam sklopku prema gore ali svjetlo u hodniku se nije upalilo. Ponovo nema struje. Ruke su mi drhtale ali um je bio pribraniji nego noć prije. Otključala sam svoj stan i dok sam ulazila unutra krajičkom oka sam vidjela da je još tamo u hodniku. Kroz tijelo me prođe jeza.

Kupila sam svijeće poslije posla i postavila sam dvije u dnevnom boravku. Upalila sam prvu koja je stajala na ormaru a zatim drugu na stolu. Tada dugačka, tanka sijenka pređe preko poda. Okrenuh se ka ćošku pored vrata. Stajao je tu i pogledi nam se ukrstiše.

“Ne smiješ da ostaneš ovdje.”, glas mu je drhtao kao da će zaplakati “On je zao i naudiće ti.”

“Ko?” Ponavljala sam u sebi da je ovo sve refleksija mog uma ali strah je i dalje bio prisutan.

Polako je prišao do portreta mog dede Jovana i bake Rut. Kratko ga je posmatrao dok se žućkasta svjetlost svijeće odbijala o njegovu blijedu kožu. Kačketić mu se skroz nakrivio prema slici.

“Poznavao si mog dedu i moju babu?”, pitala sam.

I dalje je gledao u sliku. “On je bio moj brat. Najmlađi od nas.”

“Koji si ti po redu?”, progutala sam knedlu.

“Drugi.”, okrenu se ka meni. Kratko mu se pogled zadržao na plamenu a zatim se ustremio ka meni. “Jovan je najduže živio a ja najkraće. To je zato što je on bio pametniji. Znao je tajne kuće i skrivao se. Mi smo bili izloženi…”

“Šta se tebi desilo? Zašto viđam samo tebe a ne ostale?”, htjela sam da saznam što više od ove refleksije. Polako sam gubila konce. Šta ako Džekson griješi? Ovaj dječak-prikaza djeluje tako stvarno.

“Moj duh je zarobljen ovdje. Ne mogu da odem jer me je kuća ubila. Tako je i sa Njim.”

“Sa kim? Mojim dedom?”

“Ne. On je sam sebi presudio i odvojio se odavde. Nije htio iz kuće a nije htio ni da On dođe po njega. Jovan je dobio slobodu.”

Panika je ponovo postala stanovnik u mom tijelu. Više nije bilo mjesta za mir. Nisam mogla sama da izmišljam ovakve stvari u svojoj podsvijsti. Mora postojati neko drugo objašnjenje ili sam prosto sišla sa uma. “Molim te reci mi koga se tako plašiš? Ko dolazi?!”

“Simo i Andrej su bili pametniji. Pobjegli su i njih nije stigao… Toliko zla nam je nanosio jer se nismo znali sakriti. Nezamislive stvari…”, duh je porio lice rukama. Ponovo je jecao kao onda kada sam ga prvi put srela u velikom salonu na prvom spratu.

Mozak je počeo da povezuje. Sjetila sam se svih imena braće. Simo, Đorđe, Andrej i Jovan. Ovaj se zvao Đorđe. Poginuo je tako što je pao sa terase. Barem tako je meni rečeno. “Đorđe…”, na izgovor ovog imena on podiže glavu “Ko dolazi? Tvoj otac? Vitomir?”

“Ne!”, podvrisnuo je “Ne govori njegovo ime!”

Odjurio je u hodnik sav uplakan a ja sam ostala da stojim ukopana sve dok nije došla struja. Ugasila sam svijeće i posmatrala sam kako se bijeli dim prostire ka portretu dede Jovana i gubi u crnoj pozadini slike.

***

Sljedećeg dana sam se vidjela sa Lukasom nakon njegovog popodnevnog treninga. Sjedili smo u parku pored Bruklinskog mosta pijući čaj.

Moja talasasta kosa je bila skroz kovdrdžava od vlage u vazduhu. Već je počelo da zahlađuje u Njujorku i ja sam bila ušuškana u kaput i veliki šal. Zažalila sam što nemam i kapu na glavi. Lukas je nosio nešto laganiju jaknu i kačket. Izgledao je skroz simpatično. Pokušavao je da me oraspoloži anegdotama iz kluba.

“Hm?”, upitno je promrmljao kada smo se poljubili.

Zatim me je još jednom poljubio i ponovio “Hm?”

“Čemu to hm?”, htjela sam da znam.

“Drugačija si. I juče si mi bila nekako… zamišljena. Nešto te muči?”

“Ma, ne.”, poljubila sam ga “Sve je u redu.”

Sišao je sa klupe i stao je ispred mene. “Natalija, kroz svoj posao trenera naučio sam da čitam svoje klince. Uvijek primjetim promjenu na njima kada ih nešto muči kod kuće ili škole. Ti jesi žensko, a svi znamo koliko ste komplikovane i tajanstvene, no vidi se da nešto nije kako treba.”

Odmahnula sam glavom boreći se u sebi. Koliko god da sam htjela olakšati dušu isto toliko sam se plašila. “Ako ti kažem…”, oči mi se napuniše suzama “možda te otjeram od sebe.”

“Stvarno ne znam šta bi mogla reći a da me otjeraš. Ja sam uporan momak.”, jedan pramen moje uvijene kose uze i prebaci ga iza uha “Želim da mi vjeruješ i sve govoriš.”

“Bojim se da gubim razum. Nešto se dešava u onoj kući ili u mojoj glavi. Nisam sigurna ali ima nešto.”

“Ne gubiš razum ali sigurno je u tvojoj glavi.”, počeo je da mi trese ramena “Ta lijepa glava je puna ko zna čega…”

Skoro sam se nasmijala “I Džekson mi je to rekao…”

“Da imaš lijepu glavu?”

“Ne.”, ćušnula sam ga po ramenu “Već da je sve u mojoj glavi.”

“Njemu smiješ reći šta te muči a meni ne.”, Lukas spusti ruke sa mojih ramena. Vidjela sam da je razočaran ali nisam znala šta da kažem. Istina, nekako mi je bilo lakše reći Džeksonu jer je on bio sanjar, pomalo čudan i otvorenog uma. Plašila sam se da ću otjerati Lukasa ako mu kažem da razgovaram sa duhom rođenog brata svog dede.

“Stvarno bih voljela da ovo između nas uspije.”, gledao je u rijeku dok sam ja zamišljeno buljila u njegova leđa.

“Ne trudiš se, Natalija.”, uzdahnuo je.

Kajem se što tog trena nisam skočila sa klupe i zagrlila ga. Pustila sam ga da ode. Definitivno sam gubila razum i sva normalna dešavanja su mi se činila kao nešto što prolazi pored mene. Kao da ne mogu da se uključim u normalan tok života. Ta kuća me je trovala.

***

Poslije odrađene smjene vratila sam se prazna u svoj stan. Nije me čekao u hodniku kao prethodne dvije noći. Oko ponoći su se ponovo pogasila svjetla u kući i on je ušao kroz vrata moje sobe.

“Zašto nisi otišla?”

“Ne želim, ovo je moja kuća sada.”, već sam počela da plačem.

“Nije tvoja, Njegova je.”

“On je mrtav.”

“I tebe će da povuče sa sobom. Kao i sve nas što je.”, načinio je korak nazad ka hodniku “Hajde sa mnom, želim da ti pokažem nešto. Otkriću ti sve.”

Ustala sam i uzela svijeću sa stola. Stajao je u ćošku kraj izlaznih vrata stana. Otključala sam vrata i izašla dok je on nastavio da stoji kao ukopan. “Što sada ne ideš sa mnom i pokažeš mi sve?”

Počeo je da se trese. “On je tu.”, jedva je izrekao a zatim je odjurio u moju sobu.

Tada me pokri mračna sijenka i plamen svijeće poče da igra u mojoj ruci. Okrenula sam se i zatekla sam najstrašniji prizor u svom životu. Krvavo crvene oči su se nadzirale iz stuba najcrnjeg mraka.

 

Sve priče koje ste propustili pronađite OVDE.

Pratite blog i na Facebook-u!

 

 

 

Advertisements

23 komentara na “Kućni zloduh (8)

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s