Kućni zloduh (7)

Ne, ovo se meni ne događa. Naslonila sam čelo na hladna vrata. Klučevi su se negdje izgubili ali ja ih od magle svojih suza i straha nisam vidjela. Plašila sam se da otvorim oči jer šta ako je ono biće još tu?!

Plakala sam i molila se u sebi da preživim ovu noć. Sutra ću već da se vratim kući i zavijek zatvorim ova vrata. Sada

mi je jasno zašto se majka toliko plašila. Da li je isto vidjela? Da li se zato odrekla svega?

Žmireći sam se sagnula i rukama prelazila po podu dok nisam našla ključeve. Tada sam otvorila oči ali nisam skretala pogled sa stare brave. Plašila sam se onoga što bih mogla vidjeti. Nekako sam otvorila vrata a potom sam ih brzo zatvorila i zaključala.

Otišla sam u svoju sobu i ponovo se zavukla u ćošak osjećajući kako gubim razum. Tresla sam se i plakala od straha i panike. Ostavila sam sva svjetla uključena ali ona počeše da trepere a zatim utrnuše. Skočila sam do kreveta da pozovem Lukasa a onda sam se sjetila da on nema kola i trebalo bi mu više od sat vremena da dođe. Potražila sam Džeksonov broj. Griješila sam i ulazila u pogrešne aplikacije od drhtavice. Tada vrata moje sobe zaškripaše i počeše da se otvaraju.

Telefon mi ispade iz ruke baš kao i ključevi prije nekoliko minuta. Ispred mene se stvorila sijenka a potom i on. 

Zaplakala sam.

Stajao je mirno i gledao me blijedim očima od kojih se ledila krv u žilama. Nisam čula otključavanje brave, kako je ušao? Nosio je beretku, kratke hlačice na tregere, cipelice i dugačke čarape. Boje nisam raspoznala u polumraku ali su bile neke zemljane nijanse. Htjela sam da vrištim ali glas je zamro u grlu. Polako sam se udaljila prislonivši leđa uz ormar. Htjela sam da nestanem odavde i da se stvorim u svojoj porodičnoj kući i pronađem utočište u majčinom zagrljaju.

“Ja se više plašim.”, reče dječijim glasom “Više od tebe.”

“Da li si ti stvaran?”, pitala sam kroz suze. I dalje je mirno stajao. “Hoćeš li mi nauditi?”

“Ja neću ali On hoće.”

“Ko je on?”

Stajali smo tako u mraku prošaranom po nekom trakom svjetlosti koja je dopirala sa druge strane prozora. Srce je usporilo ali je strah bio i dalje glavni sastojak u mom organizmu.

“Mnogo sam patio. Braća i sestre isto…”, govorio je dječak-duh ali ništa nisam razumjela. Mozak mi nije radio dovoljno brzo da bih znala šta treba da kažem. Ćutala sam. Čekala sam da se nešto desi i desilo se. Čula sam specifičan zvuk automobila. To je sigurno žuti Nisan. Pomjerila sam se do prozora a zatim ga otvorila.

“Džeksone, ovde!”, vikala sam. Odmah sam se okrenula ka vratima. Duh je bio još tu. Samo je ovoga puta ruke, koje su do tada bile spuštene uz tijelo, rašrio kao da me želi zagrliti. Neprirodno su štrčale tako i plašile me.

“Natalia, jesi tu?!”, čula sam Džeksonov glas.

Zgrabila sam ključeve sa stolića. “Hvataj!”

Nije uspio da ih uhvati ali ih je uzeo sa zemlje. “Šta da radim?”

“Popni se gore! Najveći ključ je od ulaznih vrata…”, opet sam se okrenula ka vratima. Duha nije bilo. Panično sam pogledala po sobi. “Stan je na drugom spratu, obilježila sam markerom ključ.”, viknula sam ne skrećući pogled sa unutrašnjosti sobe. Gdje si nestao?

Spustila sam se na pod sva u šoku. Čula sam bat Džeksonovih koraka. Odjednom me zabljesnuše svjetlosni snopovi iz lampe. Električna energija je ponovo zakolala krvotokom kuće. Lajvli otključa vrata i uđe. “Natalija!”

“Ovdje sam.”, rekoh.

Ogroman teret mi je pao sa srca kada sam ga ugledala. Pritrčao mi je i zagrlio me. “Šta je bilo, zaboga? Javio sam se na telefon i čuo da plačeš. Došao sam čim sam prije mogao.”

“Džeksone, nešto nije u redu ovdje. Sad će me tvoja porodica smatrati za ludaču baš kao i sve moje…”, suze su same lile niz moje obraze.

“Ti nisi luda, siguran sam u to. Šta je bilo?”, sitne lokne su mu bile zalijepljene za čelo od znoja. Mora da je mnogo žurio.

“Dešavalo se nešto čudno u kući prethodna dva dana. Prvo sam čula korake a onda sam ga vidjela. Večeras mi se obratio… Bilo je tako stvarno. Moraš mi vjerovat, Džeksone!”

“Vjerujem ti.”, zagrlio me je a ja sam plakala ostavljajući tragove po njegovom duksu. Izgledao je mnogo ljepše u ovoj ležernoj odjeći sa opuštenom gustom kosom koja se padala po njegovom čelu.

Oko dva ujutru sam uspjela da se povratim u stabilno stanje. On je u kuhinji pravio čaj dok sam ja zamišljeno gledala u jednu tačku umotana u ćebe. “Izvoli.”, ubrzo mi je pružio vrelu šolju. “Pazi da se ne opržiš.”

“Hvala ti.”, promješala sam vreli čaj od kamilice i smeđi šećer kako bi se što bolje sjedinili “Vjeruješ li ti u duhove?”

“Ne.”, sjedio je preko puta mene “Ali vjerujem da je mozak jedan lavirint koji krije mnoge tajne i vjerujem da mozak može, ukoliko mu se stvore određeni uslovi, isprojektovati razne scenarije koji se kose sa realnošću.”

“Misliš da je to slučaj kod mene?”

“Siguran sam. Kuća je stvarno velika, pomalo sablasna jer je prazna i razne priče kruže o njoj. I meni samom je bilo vrlo neprijatno kada sam se penjao po mraku. Zato ti se divim kako si mogla da provedeš i jednu noć ovdje. Nije ni čudo da ti mozak projektuje svašta.”

Zamislila sam se. Džeksonove teze su imale smisla ali sam se i dalje plašila da ostanem ovdje. “Željela bih iz ovih stopa da se vratim kući ali sigurna sam da bih se čitav život osjećala kao najveći gubitnik. Možda da pokušam još malo da izdržim. Da pobjedim svoj ludi um. Čim sredim kuću mogla bih da iznajmljujem stanove po nižoj cijeni. Znam da je ovdje prava izgibija za stanove i da će se naći neko ko bi radije bio u ukletoj kući za duplo manju kiriju nego u nekom studio stanu za pravo bogatstvo.”

“Siguran sam da bi našla nekoga.”

“Tada više ne bih bila sama i strah bi nestao.”

Ostali smo tako do zore razgovarajući. Otjerao je strah i sumnje iz mene. Govorio mi je o svojim studijama, pričao anegdote nabjeđenih bogataša a pomalo bi se dotakao i svoje porodice. Uopšte nije bio u dobrim odnosima sa njima. Osjećao se kao crna ovca a tako su se i Lajvlijevi ponašali prema njemu. Dolazio je vikendom na ručkove, za praznike i rođendane ali je bio izostavljen iz porodičnih putovanja i nekih većih planova.

Nije se mnogo nervirao zbog toga. “Svakako se nikada nisam vidio u tom konceptu kakav su roditelji sastavili za braću i mene. Braća su se savršeno uklopila ali ja ne.”

Oko pet ujutru sam već bila oborena od umora. “Voljela bih da mogu zaspati ali za dva sata dolazi ekipa da završi hol.”

“Ti ostani da spavaš a ja ću se praviti da sam došao prije njih. Znam da ima nekih simpatija između Lukasa i tebe te ne bih volio da me očerupa zato što sam bio svu noć ovdje. Reći ću da si ustala ali si se osjećala loše te da ćeš nam se pridružiti kasnije.”

“Divan si, Džeksone.”, pocrvenila sam “Između Lukasa i mene nema ništa ali ne bih voljela da mu objašnjavam svoj odnos sa tobom. I ovako sam sebi dovoljno iskomplikovala. Tebi neće biti naporno?”

“Neće. Inače malo spavam. Pokušaj da se odmoriš.”, poljubio me je u čelo. Kasnije sam uspjela da utonem u čvrst san.

***

Probudula sam se negdje oko dvanaest. Nije mi smetala ni buka niti glasno smijanje Džejkoba i Emilia. San me je preporodio. U prizemlju se osjećao miris farbe i boje za zidove. Bokserski klub Alota je radio punom parom.

“Gdje je Džekson?”, pitala sam pošto je u dvorištu bio parkiran samo kombi kojim je došao klub.

“Bio je sav blijed i neispavan pa smo ga natjerali da ide kući.”, reče mi Emilio “Da nije neki virus? Jesi ti bolje?”

“Jesam sada.”

Lukas je napolju farbao nove klupe. “Kunem ti se da ga nisam ja otjerao. Bio je stvarno loše.”

“Pokušaću da ti vjerujem.”, smijala sam se.

Nedeljom nisam radila u prodavnici tako da sam ostala do naveče sa momcima. Njihov vrijedan rad i trud se isplatio i sada je hol izgledao baš onako kako sam zamišljala. Bilo je potrebno da pozovem stručne majstore koji će da poprave česme i cijevi ali sve ostalo je Lukas sa ekipom odradio izvanredno. Kupila sam i velika ukrasna vrata sa kojima ću napokon osigurati prizemlje od raznih skitnica. Koštala su me mnogo ali sam željela da se uklapaju u stil kuće.

“Radiš sjajan posao.”, pohvalio me Lukas kada smo završili.

“Ne bih mogla bez vas.”

“Siguran sam da bi. Jesi poslala ugovor mojoj mami?”

“Jesam.”

“U redu. Čim uhvati vremena proučiće ga. Mnogo lijepog sam joj ispričao o tebi.”, otresao je prašinu sa sebe “Kobi se večeras tuče sa jednim talentovanim momkom iz Kvinsa. Očekuje se dosta publike ali i potencijalnih sponzora za njega. Volio bih da dođeš sa mnom.”

“Stvarno?”, iznenadila sam se “Biće mi neprijatno, tvoj brat, mama…”

“Ma ne birni, Kobi je super kao i mama ali ona neće doći jer ne voli da gleda naše borbe. Poslije očeve smrti tek joj se gadi boks.”

“Dobro, doći ću. Počastvovana sam što si me pozvao.”

Uputio mi je najtopliji osmjeh na svijetu.

***

Lukas me je proveo skroz do svlačionice u kojoj se pripremao Kobi. Devetnaestogodišnji mladić je izgledao znatno starije u odnosu na svoje godine. Masivna građa i opasno lice su izazivali ogromno strahopoštovanje. Vidjela sam nekih sličnosti sa Lukasom ali i dosta različitosti.

“Kobi, ovo je Natalija.”, Lukas je naučio da pravilno izgovori moje ime.

Njegov bat mi pruži lakat jer mu je trener motao zavoje oko ruku. Upoznala sam se i sa njim.

“Srećno.”, rekoh mu.

“Hvala, puno. Imam malo tremu.”

“Ne treba da je imaš.”, Lukas ga tresnu po potiljku “Pobjedićeš. Onaj mali iz Kvinsa je trom. Samo radi nogama.”

“Znam, pametnjakoviću. Ne znam kako ga ti, Natalia, podnosiš ali moj stariji brat zna da bude pravi bol u guzici.”

“Hej, pazi kako se izražavaš pred damom!”

Nasmijala sam se. “Ne mogu da se ne složim sa Kobijem.”

Meč je bio agresivan od samog početka. Već u drugoj rundi bokser iz Kvinsa, Majkl Hard, je zatvorio oko Kobiju. Sad mi je jasno zašto njihova majka ne voli da gleda mečeve. Mlađi Alota je mnogo udarao ali je i primao dosta udaraca.

“Brani se!”, Lukas se drao “Noge, kreći se!”

U devetoj rundi sam mislila da će protivnik rascopati Kobijevu glavu ali ovaj odjednom poče da se kreće kao da je tek na početku meča i uputi nekoliko raznolikih udaraca diretno u Hardovu glavu i ovaj se odjednom sruči na pod.

“10, 9, 8…”, sudija je odbrojavao.

“Ostani dole!”, svi smo vikali.

“6, 5…”

Majkl Hard se pridiže ali se teturao kao pijanac. U sljedećoj rundi je bio nokautiran.

“Mora da si ponosan.”, rekoh Lukasu koji me je nakon malog slavlja otpratio do kuće. “Jesu se javili neki sponozori?”

“Još ništa, nažalost.”, uzdahnuo je “Teško je sada doći do njih jer nemamo nikakvih veza. Svi očevi bivši prijatelji su zaboravili na nas kada je poginuo. Teško je ako nemaš sam svoj novac.”

“Žao mi je.”, bila sam i ja razočarana. Ispred ulaznih vrata smo se kratko pogledali a onda je prislonio svoje usne na moje. Lijepo se ljubio. Strasno i požudno ali ne toliko napadno da ne mogu doći do daha. Spustio je ruke na moj struk. Poljubili smo se opet.

“Bilo mi je lijepo.”, napokon sam se odvojila od ovog opasnog momka “Laku noć.”

“I nećeš me pozvati gore?”

Lice mi je gorilo koliko me je bio stid. “Ne. Prošlu noć sam imala jednu malu krizu. Teško je biti sam u ovolikoj kući. Nekada je i depresivno. Nisam željela da budem sama. Kada si me odbio malo sam razmislila i shvatila da je ono bilo ružno od mene i da možeš sada svašta zaključiti o meni…”

“Zaključujem samo najbolje.”, još sam osjećala njegov dah na svom licu koliko mi je bio blizu. Htjela sam uzbuđenje ali nisam smjela tako da se poigravam. Šta ako opet ugledam onog dječaka a Lukas ga ne vidi? Znaće da sam luda. Moram da pobjedim sebe a tek onda da se upuštam u neke romanse. Mislila sam i o Džeksonu. Na neki čudan način oba momka su mi se sviđala ma koliko različiti bili.

Lukas nije bio napadan. Otišao je poljubivši me još jednom. Ja sam se polako penjala uz stepenice. Nisam drhtala niti plakala. Čekao me je u hodniku blijedog lica i ledenih očiju. Pogledala sam ga direktno. Ovaj put sam se potrudila da ne dobijem novi napad panike. Sve je to u mojoj glavi, ponovila sam sebi.

 

Sve priče koje ste propustili pronađite OVDE.

Pratite blog i na Facebook-u!

 

 

Advertisements

27 komentara na “Kućni zloduh (7)

  1. Zanimljivo. Baš kao da gledaš zanimljiv uvod u neki film o duhovima koji te polako uvlači u radnju. Ima svega, nazire se romantika, sjajno opisana atmosfera s ovim duhom. Filmska scena. Vidim nazire se neki ljubavni trougao. Da li je to moja Maja utjecala na tebe? 😀

    Liked by 1 osoba

    1. Pa ne znam da li je uticala… ljubavni trougao je čest kod mene u prvoj priči Đorđe-Milica-David. Vidova šuma Irena-Miloš-Ljubica a treća Damjan-Vesna-Sebo tako da ja to uvijek volim proturiti. 😄 Dođe mi kao moj neki pečat. 😀

      Liked by 1 osoba

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s