Kućni zloduh (5)

U slučaju da ste propustili: | 1 | 2 | 3 | 4 |

Sutradan sam tumarala po kući pokušavajući da pronađem bilo kakav trag koji je mogao da objasni one korake koje sam čula prošle noći. Nisam primjetila nikakve znakove provale niti bilo šta što bi ukazivalo da je osim mene još neko bio u kući.

Sigurno sam sanjala. Tumarajući po prostorijama polako se sušilo svako moje sjeme straha. Kuća je djelovala sasvim normalno i neopsjednuto u toku dana. Ne bih rekla da je nešto drugačija ni noću.

Za događaj od juče sam krivila ljudski mozak. Toliko strašenja i priča koje se vezuju za moju porodicu su stvorile ovaj negativni efekat. Moja paranoja je i moj najveći neprijatelj. Moram da se otarasim te naporne spodobe.

Do podne sam dobila potvrdan odgovor i moja kuća je deklarisana kao kulturna baština grada Njujorka. “Dobićete donaciju u iznosu od 114.000$”, objašnjavala mi je žena sa pijeskom u glasu “za renoviranje prizemlja. Kada renovirate prizemlje možete zahtijevati još donacija ali to ne ide tako lako. Biće potrebno da, u skladu sa zakonom, dostavite izvještaj…”, razgovor je trajao čitavu vječnost.

Ono što sam shvatila jeste da već od danas mogu početi sa radovima ako želim jer nikakav novac neću dobiti. Potrebno je da dostavljam njima sve račune a oni će da isplaćuju troškove sve dok ne dostignem vrijednost donacije. Nije bilo toliko komplikovano samo što ispred mene stoji gomila posla.

“To sve možeš da prepustiš nekome drugom da ne gubiš vrijeme.”, kasnije sam javila Vilu novosti a on je nastavio da me savjetuje, u svom manru “Neka drugi rade za tebe a ti možeš da uživaš sa svojom porodicom i novcem koji ćeš dobiti od šećerane.”

“Nedostaju mi roditelji i brat ali ja ne planiram da se vratim tako brzo.”

“Stvarno?”

“Da, ostaću ovdje sve dok se kuća ne sredi. Dosta je bilo zanemarivanja.”

“To je na vama, draga Natalija. Vidimo se!”

“Prijatno.”

Poslije razgovora sa Vilom uputila sam video poziv svojima. Javili su mi se majka i otac. Bili su u prodavnici. Suzdržavala sam se da ne zaplačem. Stvarno su mi nedostajali i djelovali su tako lijepo zajedno da sam izgarala od želje da im odletim u zagrljaj. “Malo si blijeda.”, primjetila je majka.

“Nešto sam slabije spavala noćas a i ovdje nije tako sunčano kao kod vas!”

“Pazi na sebe.”, napomenula je.

Sa ocem sam ćaskala o poslu u prodavnici a onda sam se i sama pohvalila novim poslom. Dugo bi tako pričali da nisam čula brundanje motora ispred kuće. Provirila sam kroz prozor i ugledala sam narandžasti Nisan kako usporava ispred otvorene kapije. Požurila sam da otvorim ali kada sam izašla auta više nije bilo. Istrčala sam na ulicu i vidjela kako narandžasto vozilo vozi ka Henri St.

Zbunjena i pomalo zabrinuta vratih se u svoje malo dvorište, kojim ću se takođe morati pozabaviti, kada se opet začu motor i prigušena škripa kočnica. Ovaj put sam se okrenula ali nisam prilazila, umjesto toga sam odlučila da se povučem na pristojnu udaljenost.

Iz auta izađe visok mladić, mršav sa nešto dužom crnom kosom. Par pramenova mu je padalo preko čela. Djelovao je kao da je upravo došao sa Harvarda jer je nosio maslinasti džemper, ispod bijelu košulju, bež hlače i smeđe cipele.

“Nešto tražite?”, upitala sam kada su nam se sreli pogledi.

“Dobar dan. Ja se izvinjavam…”, polako je prošao kroz razvaljenu kapiju “Ja sam Džekson Lajvli.”

“Lajvli?”, ovo sigurno nije neka slučajnost.

“Ti si Natalia Dobrijevik?”, nisam se začudila što je pogrešno izgovoro moje ime i prezime.

“Moj deda se prezivao tako a ja sam Natalija Tomaš.”

“Izvini što ovako dolazim nepozvan. Bio sam kod roditelja na ručku i svi su neprestano govorili o tebi.”

“Mislila sam da sam upoznala sve Lajvlijeve ali tebe se nešto ne sjećam.”

Nasmijao se pomalo nespretno. Bio je sav crven u licu, čak su mu se i uši zapalile! “Nisam baš neki biznismen kao ostatak moje porodice. Živim ovdje u DAMBO-u, kao i ti. Nešto me natjeralo da prođem kraj ove kuće… Ubiće me jednom ova radoznalost.”

Prišla sam mu i pružila ruku. On ju je nježno prihvatio i protresao. “Drago mi je da smo se upoznali.”, rekoh. Zaista je djelovao sasvim drugačije od ostalih Lajvlija koje sam upoznala. Jedino zajedničko što je imao sa njima jeste visina i tamna kosa. “Želiš li da uđeš?”

“Oprosti, radije bih da ostanemo ovdje ili možemo u neki kafe…”

Sjela sam na betonsku ivicu ograde. “Neka, dobro je i ovdje. Plašiš se kuće?”

On se spustio kraj mene. “Toliko toga sam čuo pa mi nije prijatno da ulazim. Divim ti se kako možeš da budeš tu, posve sama.”

“Vjerujem da duhovi postoje samo u našoj glavi. Došla sam ovdje da ih pobijedim… ili da oni mene pobijede.”

“I ko za sada vodi?”, podigao je zainteresovano obrve.

“Gusto je.”, nasmijašmo se.

Pokušala sam da izvučem iz njega neke informacije ali Džekson je bio informisan o svemu koliko i ja. Htjela sam da saznam šta misle o meni Lajvlijevi i da li ih je iziritiralo moje odgađanje potpisivaja ugovora. Njihov najmlađi sin kao da je bio isključen iz svega toga. Pomalo čudan, ali vrlo inteligentan, studirao je istoriju umjetnosti i književnost. Nisu ga zanimali nikakvi zakoni ni ugovori, samo je želio da piše i čita.

Ispričala sam mu kako sam dobila potvrdu da je moja kuća kulturna baština. “Nije ni čudo. Kada malo sklonim sablasne priče u stranu stvarno je veličanstvena. Kada počinju prvi radovi?”

“Nisam sigurna. Upoznala sam jednog momka koji vodi bokserski klub a nije mu baš sjajna finansijska situacija pa mi je palo na pamet da mu predložim da umjesto par treninga dođe ovdje sa članovima i pomogne u sređivanju prizemlja i dvorišta..”

“To je sjajna ideja. Zašto ga odmah ne nazoveš?”

„Sad?“

„Ne smiješ da gubiš vrijeme!“

Izvadila sam telefon iz džepa tražeći Lukasov broj koji sam uzela na njegovo insistiranje jer je želio da mi se nađe ako mi šta zatreba. Izgleda da to i nije bila tako loša ideja. „Zašto mi svi govore da ne smijem gubiti vrijeme?“

„To ti je pravilo broj jedan u Njujorku. Po tome najlakše prepoznaš ko je stranac a ko domaći.“

„Zanimljivo…“

„Da, stranci zastajkuju na ulici, razgledaju, gube vrijeme…“, nasmijao se „Njujorčani žure, ne staju i svaku sekundu cijene.“

Džekson mi nije ostavio izbora već da pritisnem zelenu slušalicu i pozovem Lukasa. „Dobar dan. Bokserski klub Alota?“, bila sam ozbiljna. Najmlađi Lajvli me je pažljivo posmatrao.

„Znao sam da nećeš izdržati više od 24 sata.“, Lukas je prepoznao moj glas i šeretski se nasmijao. „Šta radiš?“

„Kući sam, imam nekog gosta.“, nasmiješila sam se Džeksonu „Dobila sam potvrdu za kuću i donaciju da je renoviram.“

„Pa to je sjajno! Čestitam!“

„Hvala…“, duboko sam udahnula a potom izdahnula „Imam jedan prijedlog za tebe. Poslovni.“

„Poslovni?“, Lukas je zvučao razočarano „Slušam.“

„Mislila sam da organizuješ neku radnu akciju i pomogneš mi sa svojom ekipom oko radova u kući i dvorištu…“

„Odlična zamisao! Taman malo da uposlim svoje momke… Hej, Rajane, kreći se! Pazi kako držiš ruke!“, u pozadini se čula galama dječaka i tupi udarci rukavica o vreću.

Objasnila sam Lukasu da će to biti plaćeno a on nije želio ni da čuje. Ipak, ja sam bila upornija. „Što se mene tiče možete sutra da počnete.“

„Super, taman je subota i malci će biti slobodni.“

„Vidiš?“, Džekson se zadovoljno smiješio nakon obavljenog razgovora.

„Sreća pa me nije odbio jer ne bih znala kome da se obratim za pomoć.“

„Niko te ne bi odbio…“, njemu kao da ove riječi nekontrolisano izletiše i tada oboma bi neprijatno. Pocrvenio je i on a i ja.

„Drago mi je da smo se upoznali.“, ustao je i pružio mi ruku „Moram da idem sada… učim… i tako…“

„I meni je drago.“, rukovali smo se „Moram i ja da čistim i spremim se za posao…“

Tako smo se rastali uz malu neprijatnost ali morala sam priznati da je mladi Lajvli ostavio prilično lijep utisak kada uzmem u obzir iz kakve antipatične porodice dolazi. Iako godinu mlađi od mene, imao je neke sanjarske oči i skromnu pojavu zbog koje mi je djelovao ozbiljnije i starije. Lukas, četiri godine stariji od njega je bio mnogo opušteniji i manje zreo… Za nešto malo više od 24 sata sam upoznala dva zaista neobična momka. Baš me zanima šta će dalje da donese moj boravak ovdje.

***

Tu nije bio kraj upoznavanja novih i zanimljivih ljudi. Zbližila sam se i sa jednom osamnaestogodišnjom djevojkom Lizom, sa kojom sam radila u prodavnici organske hrane. Liza je imala u sebi i njemačke krvi što se ogledalo u prirodno plavoj kosi, očima i pjegicama. Pomagala mi je da se prilagodim na poslu a ja sam joj uzvratila pozivom na piće poslije završetka smjene.

Ostale smo do ponoći u jednom pabu. Popile smo dva martinija, omiljeno Lizino piće, i pričale o raznim temama. Bilo joj je zanimljivo slušati o mom životu u Bosni jer ona nikada nije napustila okvire Njujorka.

Nije da su mi ta dva koktela udarila u glavu ali kada sam stigla kući osjećala sam se opuštenije nego inače. Polako sam se penjala niz mermerne stepenice. Prvo sam otključala veliki stan u kojem je živio moj pradeda Vitomir kako bih provjerila da li sam zatvorila sve prozore. Taj ritual pred spavanje sam donijela iz Prijedora. Uvijek bih provjeravala sva vrata i prozore.

Tokom obavljanja rituala u hodniku učini mi se da čujem plač. Jecaje. Okrenula sam se oko sebe brzinom svjetlosti. Ovaj put nisam sanjiva, vrlo jasno čujem plač. Počela sam ubrzano da dišem.

Zvuk je dolazio iz dnevne sobe. Vrata su bila otvorena na pola i ja sam drhteći prišla. Jecaji su postajali sve jači. Provirila sam i tako u polumraku sam mogla da opazim kako na starom kožnom kauču sjedi dječačić i plače. Naježila sam se od glave do pete. Preko naslonjača sam vidjela da nosi beretku, staru kariranu košuljicu i bermude sa tregerima. Kao da sam slučajno upala u neku vremensku rupu i zatekla se u 1940. godini.

To je samo dječak, rekoh sebi a ipak sam drhtala kao ljeskov prut. Plako sam otvorila vrata i on prestade da jeca ali je i dalje držao ruke preko lica. Zabila sam nokte u ručke svoje tašne. Polako sam ušla u dnevni boravak izmičući se od kauča. Dječak je bez glasa nepomično sjedio na kauču prekrivenog lica.

„Kako si ušao?“, jedva prevalih par riječi preko usta. Ništa nije odgovorio pa sam upitala „Zašto si plakao? Ko si ti?“

Tada on polako spusti ruke i poče da se okreće ka meni. Njegova bijela koža skoro da je sijala u mraku. Kada mu ugledah lice zavrištah iz sveg glasa.

U očima ne vidjeh zjenice niti bilo šta sem blještave bjeline. Sablasan pogled me na tren zaledi ali u sljedećem trenu ja istrčah iz prostorije pa sve niz hodnik i zaključah vrata prvog sprata. Potom odjurih na drugi sprat i zaključah ulazna vrata za sobom a onda i vrata stana u kojem sam bila. Zgrabila sam staru dvocjevku u ruke i počela da izgovaram sve molitve koje su mi tada pale na pamet.

 

Sve priče koje ste propustili pronađite OVDE.

Pratite blog i na Facebook-u!

 

 

Advertisements

31 komentar na “Kućni zloduh (5)

  1. Zanimljiv mi je ovaj novi lik kojeg si uvela vjerujem da Dzekson nece imati tek neku obicnu ulogu. Vidim li ja tu ljubavni trougao? 😉
    Svaka cast na vjestini da nas zarazis svojim pricama kad sam ti otkrila blog nisam mogla da prestanem sa citanjem dok nisam sve nastavke procitala. Bas me zanima kakva se maherica krije iza ovog nika i roze slike 👍👍👍👍

    Liked by 2 people

    1. Ne smijem ništa unaprijed da govorim već ću da vas pečem na laganoj vatrici i tjeram da me čitate. 😊
      Hvala puno na komplimentima i uvijek mi je neizmjerno drago kada primjetim novog redovnog čitaoca. Nisam nikakva maherica obična djevojka, ko prati blog preko instagrama imao je priliku neki dan da me vidi jer sam objavila sliku na “instastoriju” 😂
      Hvala na čitanju 🌹🌹🌹

      Liked by 1 osoba

  2. Prvo pravilo kod svih filmova strava i užasa-Duhovi prolaze kroz vrata i zidove i uzalud zaključavaš vrata njemu to neće biti prepreka 😛 Više nema bau-bau filmskih grešaka,okej možda i ima ali si se jako dobro spremila za ovu tematiku,a nisam imao kanda volje da i ja pretražujem žitopise Njujorka tako da si ti pobedila 🙂 I kakva crna Liza,pa kad kažeš Nemica to ide asocijacija na Helga ili Greta,eventualno Angela….mogla si je nazvati i Stanislavka,pa da mi posle objašnjavaš,kako vukla srpske ili poljske korene 😛 bravo,čekamo sledeću epizodu :-))))

    Liked by 2 people

  3. Opa, batice. Par dana u Velikoj jabuci i odmah dvojica kandidata. Opasna mala 😀 Jedan mišići, tetovaže, ovo-ono, drugi štreberčić sa Harvarda, maslinasto zeleni džemperčić i tako to. Ko li će pobijediti? 😀 Mi lajki. Evo i malo elemenata horora 🙂

    Liked by 1 osoba

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s