Kućni zloduh (2)

U slučaju da ste propustili: Kućni zloduh (1)

Ustali smo u četiri ujutru kako bi stigli do 9:30 u šećeranu koja se nalazila u industrijskoj zoni Vilijamsburga.

„Lajvlijevi su zaista dobri ljudi. Znajući za situaciju u porodici nisu mnogo stvarali problema iako su mogli. Snosili su sve troškove i plaćali su poreze čak i prije par godina kada je šećerana zapala u probleme kao i mnoga preduzeća zbog recesije.“

„Baš lijepo od njih.“, rekoh mada nisam bila mnogo ubijeđena u svu ovu ljubaznost. Ja jesam mlada i nemam pojma o svemu ovome ali bar sam nešto naučila do sada. Ljudi nisu tek tako dobri i ljubazni. Da je porodici Lajvli smetalo sve ovo već bi nam lično pokucali na vrata sigurna sam u to. Hemsfort je propustio reći da su oni plaćali puni porez ali su takođe i uzimali puni profit.

Posmatrala sam grad kroz prozor Bentlija upijajući sve. Svaka ulica je imala neku svoju priču. Prvih šet blokova je odisalo bogatstvom a onda se uz svaki novi kilometar taj luksuz smanjivao i već kada smo ušli u industrijsku zonu gdje su bila staništa isključivo radničke klase mogu slobodno reći da je lijepi Nju Jork postao tužna slika velikog grada.

Ljudi u otrcanoj odjeći vise po trotoarima i isprazno gledaju u bilo kakav bolji automobil koji naiđe. Primjetila sam da i Vil osjeća blagu nelagodu dok se vozi siromašnim ulicama. Kuće ni izbliza onoj koju treba da dobijem. Sve su bile jednolične montažne zgradice sa fasadama sivim od smoga. Ništa lijepo ne vidjeh do šećerane.

Ni ona me nije pretjerano očarala. Bila je to velika građevina na kojoj se jasno vidjelo da potiče iz nekog drugog vremena ali je pokušavamo to da se prikrije. Jedan dio je bio očigledno renoviran i nadograđen dok je drugi bio sav u drvetu i staroj cigli. Ništa posebno samo veliko i očigledno u funkciji.

„Zanima me šta mislite.“, obrati mi se Vil dok smo išli prema kapiji.

„Ne znam baš, očekivala sam nešto… modernije.“

On se nasmija. „Vjerujte mi, nema potrebe za tim. I ovako dovoljno dobro radi. Jedna od rijetkih kompanija koja opstaje uprkos teškoj istoriji posljednjih decenija. Malo koja fabrika ili bilo kakvo veće preduzeće se može pohvaliti da je u vlasništvu samo dviju porodica. Uglavnom je sve raspačano na stotine vlasnika. Pretpostavljam da će Lajvlijevi slično uraditi kada sve riješe sa vama.“, Vil je govorio sve dok nismo opazili da nas neko čeka.

Očekivala sam neki topliji doček ali na ulazu nas je dočekao jedan visoki muškarac ofarbane crne kose. Možda je čak nosio vlasulju, nisam sigurna. „Bernard Kuper. Advokat porodice Lajvli.“

Izgleda da je tačna ona izreka da svaki Amer ima svog psihologa i advokata. „Natalija Tomaš.“, predstavih se.

Otpratio nas je do krila u kojem su se nalazile kancelarije. Penjali smo se uz stepenice sa oskudnom željeznom ogradom. Uši nam je parala buka mašina jer se pogon nalazio u prizemlju i sve se moglo vidjeti sa galerije kojom smo hodili.

Kuper nas je sproveo do svečane sale gdje me je čekalo nekoliko muškaraca i jedna starija žena, svi u crno-bijelim odijelima. Bi mi drago što sam se jutros odlučila za smeđe hlače na peglu i bijelu košulju. Nisam bila uetgnuta kao oni ali barem sam pogodila temu. Čak sam stavila malo jaču šminku kako bih dobila na ozbiljnosti.

Starija godpođa se nage i šapnu jednom muškarcu na uho. She is pretty. Jasno sam mogla pročitati sa njenih usana. Rekla je da sam lijepa. Hm, nisam se osjećala bolje zbog toga. Njen izraz lica je bio leden i gledala me je sa visine kao i svi drugi.

Njihov advokat mi ih sve redom pretdstavi ali ja rijetko koga upamtih. Memorisala sam samo ime te žene i njenog supruga, Džejmama i Džerard, koji su i bili glavni. Ostala tri muškarca su bili njihovi sinovi.

Tek kasnije sam primjetila jednu mlađu djevojku koja poreda nekoliko papira ispred svih nas.

„Ovim ugovorom porodica Lajvli postaje stoprocentni vlasnik šećerane L&D i ima pravo da je proda ili zadrži za sebe.“, počeo je Kuper da objašnjava nakon nekoliko hladnih pozdrava i pitanja šta ću da popijem.

„Sinoć sam upoznao gospođicu Tomaš“, Vil je petljao jezikom dok je izgovarao moje prezime „sa svim problemima i dugovima. Pokazao sam joj orginalna dokumenta i izvod iz poreske.“

„Da li Vam sve djeluje ispravno, gospođice?“, upitao me je Džerard.

„Djeluje. Jasno mi je da zbog neučestvovanja u poslovima i neplaćanja poreza ne mogu da očekujem neku veliku dobit.“

„Ipak, porodica Lajvli će biti velikodušna i isplatiće sve dugove koje snosi porodica Dobrijević“, Kuper se takođe mučio sa izgovorom djevojačkog prezimena moje majke „čak i one koji nisu u vezi sa firmom.“

„Mislite na zaostatke od kuće?“, upitah plašeći se da nema još nečega.

„Da.“, Džejmama klimnu glavom „Sve to.“

„Po našoj računici zbog velikodušne ponude ostalo bi vam“, Kuper uze papir da pročita „88.650$ koje možete da trošite u sreći i zdravlju.“

„Još samo Vaš potpis i stvar je riješena.“, Vil mi pruži svoju pozlaćenu olovku.

Postade mi malo neugodno jer su sve oči bile uperene u mene. Ja pogledah u ugovor od dvanaest stranica pun sitnih slova i gomile nekih pasusa.

„U redu je.“, šapnu mi Vil Hemsfort vidjevši da oklijevam.

„Ja se izvinjavam.“, trudila sam se da budem što pristojnija „Voljela bih da malo pročitam ovaj ugovor.“

„Slobodno.“, Džerard ispruži ruke.

„Biće mi potrebno više vremena. Ovdje ima dosta strana koje nisu na mom maternjem jeziku a ja prava i zakone jedva razumijem i na njemu.“

Jedan od sinova prevrnu očima ne želeći da krije gađenje mojom gluposti i nespretnosti.

„Koji je onda vaš prijedlog?“, upita me Kuper.

„Dajte mi četrnaest dana.“

„U redu.“, Džerad je djelovao vrlo smireno „U potpunosti vas razumijem gospođice. Čekali smo godinama na ovo, možemo još dvije sedmice zar ne?“

„Hvala vam.“, odahnula sam. „Ne znam ni sama zašto nisam odmah potpisala ali odakle dolazim stavljanje potpisa bez čitanja ugovora znalo je da bude ravno samoubistvu i poučena tim iskustvom ovako reagujem.“ Pokušala sam to da objasnim Džerardu koji me je pratio na čelu kolone. Iako me ni jedan Lajvli nije dočekao svi su odlučili da me isprate. Primjetila sam i da radnici krišom zure u mene. Pitala sam se da li znaju ko sam.

„Poznavao sam vašu porodicu.“, reče mi Džerard „Mnogo ličite na svog dedu Jovana.“

„Zelene oči, pune usne i taj nos…“, ubacila se Džejmama „Mogla bih među gomilom da te prepoznam kao njegovu unuku!“

„Koliko sam čula, moju porodicu ne prati baš lijep glas ovdje.“

„Ne mogu da krijem da su ponekada bili čudni.“, Džerard uspori kako bi ga supruga obuhvatila ispod ruke „Ipak, Jovan mi je bio kolega i najbolji prijatelj. Naši očevi takođe. Nikada mi neće biti jasno šta ga je natjeralo da počini onako gnusan zločin.“

„Neki kažu da je to do one kuće…“

„Bili ste tamo?“

„Ne ali idem odmah nakon ovog sastanka.“

„Zaista, ta kuća budi čudne emocije. Bio sam dosta puta u njoj kao momak ali nikada se nisam osjećao potpuno lagodno.“

„Mislim da je to sve u glavi.“, rekoh kada smo već sišli sa galerije.

„Moguće…“

„Voljela bih da me malo provedete kroz šećeranu. Čisto da vidim šta ću za sedam dana da vam prepišem.“

„Sa zadovoljstvom.“, osmjehnu se Džerard Lajvli.

***

Vil je bio neobično ćutljiv. Mislim da mu nije bilo drago što danas nismo sve završili. Vjerujem ja da su ti papiri uredni jer mi firma djeluje ozbiljno i sumnjam da bi se bavili nekim glupostima ali željela sam da budem sigurna da moj potpis neće biti glup i nepromišljen potez. Obećala sam mami da je neću iznevjeriti.

Put do Bruklina je trajao čitavu vječnost. Popularni dio Nju Jorka je bilo mješavina svega i svačega. Bilo je tu i lijepih građevina, nekih poput kuće mog pradede, a bilo je i nekih manje glamuroznih zdanja. Vjerujem da postoji i mnogo ružnija strana Bruklina, barem sam tako gledala u filmovima, ali Vilov vozač je vozio samo kroz bolje blokove. Vidjela sam par nestvarnih aleja od kojih je zastajao dah ali smo prošli i kroz dvije-tri ulice pune prljavštine i smeća.

„Skoro smo tu.“, reče Vil a meni zastade dah.

Henri St. pisalo je. Laknulo mi je kada sam shvatila da je to jedna od čistijih i boljih ulica. Sviđalo mi se što u njoj nije bilo ogromnih, dosadnih zgrada već su sve bile manje, od četiri ili pet spratova sagrađene od kamena ili cigle. Tek je jedan manji tržni centar odudarao svojom modernom infrastrukturom od ostalih zgrada. Potom Bentli skrenu između dvije veće zgrade u malu uličicu po imenu Hunts Ln sa jednom trakom dugačkom stotinjak metara. Osim te dvije velike zgrade sve druge su bile ne mnogo visoke kuće bez balkona. Samo vrata i prozori. Očigledno su ti objekti prilagođeni da budu kao stambene zgrade za više porodica dok su neke djelovale napušteno.

Na gotovo samo kraju Hunts Ln jedna građevina je odudarala od svih. Bila je to kuća sa fotografija. Odmah sam uočila da nije toliko bajna kao što sam očekivala.

„Prizemlje je dosta prljavo i oštećeno jer je neko skinuo vrata i tu se mladež znala okupljati.“, zastali smo ispred „Planirano je da prizemlje vaše kuće bude rekonstruisano i prilagođeno za smještaj beskućnika ali se navodno komšiluk pobunio. Nisu htjeli propalice u ovom dijelu. Ipak jedan period su beskućnici sami dolazili ali ih je vremenom policija rastjerala….“

Ograda je takođe bila oštećena te smo ušli kroz otvor koji su napravili nepoznati huligani.

„Vjerujem da će vam grad dati donaciju kada dobijete potvrdu da je kuća zaštićena kao kulturna baština i moći ćete da uredite prizemlje.“, iznenadila sam se koliko se Vil potrudio da prikupi sve informacije.

„Strašno.“, rekoh kada sam ugledala izvaljena vrata i užasno prljav ulaz. Zgrada pored je imala dvije klupe na kojoj su vjerovatno odmarali stanari i dvije žene koje su tu sjedile su me posmatrale kao da vide duha. Ja im klimnuh glavom u znak pozdrava.

„Ne brinite viši spratovi su netaknuti jer su vrata na stepeništu gotovo neprobojna.“, Hemsfort je nastavio da govori ne obraćajući pažnje na začuđene stanarke.

Bilo mi je drago što to čujem. Na prizemlju sa ogromnim hodnikom i prastarim namještajem koji je bio potpuno uništem nije moglo da se bude od smrada i prašine. Fontana u središtu je umjesto vode bila zatrpana papirima i flašama. Grafiti po zidovima i limenke piva po podu su me tjerali da vrištim. Otkud vam pravo?! Ovo nije vaše!

„Kako ste mogli dozvoliti ovako nešto?“, ote mi se.

„Imam isto pitanje za vas i vašu porodicu.“, Vil je prekrio nos šakom „Niko neće čuvati vaše stvari ako ih sami ne sačuvate.“

„Možda ste u pravu.“

„Samo pokažite inicijativu i vrlo brzo ćemo riješiti dozvolu i donaciju. Eto, dogovoriću se sa Lajvlijevima da i troškove mog rada i taksi oni snose.“

„Dogovoreno.“, rekoh penjući se na stepenište pazeći da ne zgazim nešto sumnjivo.

Iako su vrata bila išarana i izgrebana stajala su sigurno kao da im niko ne može ništa. Izvadila sam ključeve koje mi je majka dala. Najveći od njih stavih u otvor i on savršeno uđe otključavajući bravu.

Vil mi pritrča u pomoć i zajedno otvorišmo masivna vrata koja zaškripaše od svoje težine. Ispred nas se stvori niz stepenica obloženih lijepim kamenom.

Bilo je nevjerovatno zagušljivo i čim sam ugledala prvi prozor otvorila sam ga uz muku jer je sve bilo prilično zapušteno ali je ipak funkcionisalo. Popešmo se do ulaza na prvi sprat dok su stepenice vodile dalje na drugi sprat i potkrovlje.

Uz dosta muke napokon pogodih ključ i otvorih prvi stan. Zapljusni me još veći talas zagušljivosti i ja odjuri do velikog niza prozora i otvorih ih sve redom. Tada se malo pribra i osmotri prostrani hodnik sa četvoro vrata koji je ravno vodio do ogromne prostorije koja je imala funkciju dnevnog boravka. Osim tepiha i dva stara ormara ničega drugog nije ni bilo.

„Pitam se šta je bilo sa svim tim namještajem…“

„Nisam lično poznavao vašeg dedu ali znam da je većinu stvari koje su pripadale njegovom ocu poklonio ili prodao.“

„Pa nisu valjda živjeli u praznoj kući? Znam da majka ništa nije nosila sa sobom niti prodavala.“

„Vjerovatno nisu bili na ovom spratu.“

Letimično sam pogledala ostale prostorije na spratu takođe sve prazne, samo su kupatilo i kuhinja imali sve elemente.

Zatim smo se popeli na drugi sprat i ponovo mi je trebalo dosta vremena da pogodim ključ. Ponovila sam ritual sa maničnim otvaranjem prozora.

Raspored na ovom spratu je bio dosta drugačiji nego na prethodnom. Hodnik je bio uzak i imao je po dvoje vrata sa svake strane. Pogledala sam svoj svežanj ključeva. Bilo ih je devet. Dva velika su otključavala ulazna razvaljena vraza i ona masivna na stepeništu. Druga dva su otključavala spratove, ovaj jedan vjerovatno potkrovlje dok je ovih preostalih četiri otključavalo vrata u ovom hodniku.

Moja pretpostavka se ispostavila tačnom. Svaka vrata su ustvari bila ulaz u posebne manje stanove koji su imali jednu veliku sobu, dvije manje i toalet.

Tada shvatih. Pradeda Vitomir je imao četiri sina te je sagradio toliko stanova za sve njih. Svi su bili prazni i nenamješteni sem jednog.

„Ovdje je vjerovatno živio tvoj deda sa porodicom.“

„Tu je moja majka odrasla…“, glasno sam razmišljala.

U većoj prostiji se ništa nije vidjelo od silnih bijelih prekrivača. Počela sam da ih skidam i preda mnom se stvori nevjerovatna prostorija sva u drvetu mahagoni boje i crvenim detaljima. Crveni paravani, prostirke, bogat perzijski tepih…

Kuhinja, u sklopu sa dnevnim boravkom, još nevjerovatnija, ručno rađena takođe u mahagoni boji. Mermerni šank od kojeg je zastajao dah.

Pustila sam vodu i nakon neugodne buke poprska me hladna voda.

„Ima i struje.“, Vil upali jednu sobnu lampu.

„Ako izuzmemo svu prašinu, predivno je.“, rekoh napokon oduševljena. Posmatrala sam fotografije i naslikan portret dede Jovana i bake Rut. Djelovali su normalno i srećno. „Mori me samo jedna stvar. Pored ogromnog prvog sprata ne shvatam zašto je deda bio u ovom značajno manjem prostoru. Koliko znam sva njegova braća i sestre su rano pomrli ili su otišli tako da je mogao da se razbaca po cijeloj kući nakon smrti pradede Vitomira.“

„I mene to intrigira.“

Pojurila sam ka sobama. Izgarala sam od želje da vidim sobu u kojoj je moja mama rasla. Bila je to simpatična prostorija sa tapetama suptilnog dezena koje su propadale od starosti. Veliki krevet bez dušeka je bio centralni dio sobe. I sa lijeve i desne strane su se nalazili jednostavni ormari, potpuno prazni. Sjetih se da je mama još sa četrnaest godina otišla odavde u London te nije ostavila za sobom mnogo stvari.

Jedva sam čekala da se bacim u ozbiljnije istraživanje kuće. Ko zna šta ću sve saznati o svojoj porodici njuškajući.

„Vile, mogu li te zamoliti za još jednu uslugu?“

„Naravno.“

„Da li bi tvoj vozač mogao da mi doveze kofere ovdje? Noćas ću da prespavam u Bruklinu.“

„Jesi sigurna?“, začuđeno me je upitao „Ne plašiš se?“

„Kroz ovolika vrata ni duhovi ne mogu da prođu. Zašto bih se uplašila?“

Uzbuđeno sam ispratila Vila i dogovorili smo se da ćemo sutra da se pozabavimo dobijanjem dozvole za zaštitu kuće a potom sam odjurila do marketa trpajući gomilu sredstava za čišćenje, prenosni madrac, posteljinu i dugačko crijevo za vodu.

Malo sam se pomučila oko pronalaska praonice veša. Morala sam da platim dodatnih deset dolara uslugu da mi operu posteljinu do večeras.

Nije mi trebalo dugo da dovedem maminu sobu u red. Takođe sam izribala kupatilo iako mi je glava padala od umora. Imala sam poteškoća oko tuširanja jer se glava tuša začepila a uvijek sam mrzila ležanje u kadi. Nekako sam uspjela da se snađem trljajući se ispod česme. Kada sam došla do raspremljenog kreveta samo sam se bacila umorna ali srećna što sam napokon tu.

Sve priče koje ste propustili pronađite OVDE.

Pratite blog i na Facebook-u!

Advertisements

28 komentara na “Kućni zloduh (2)

  1. Mislim da si komplet sazrela kao pisac,ovo što sam pročitao odozgo ladno može ići u štampu i da se proda u veliki broj primeraka i naravno donese ti gomile parica 🙂 Sad imaš sve i širinu priče i bezbroj detalja,znaš kako da zalepiš čitaoca za stolicu,likovi su ti postali baš kompletni,sad se možemo lako poistovetiti sa njima…A i opis NY kao da si živela tamo,ono bravo…I po milioniti put se pitam odakle ti u glavi sve ovo,tvoja mašta je čudo :-))))

    Liked by 2 people

    1. Auu, kakve velike riječi! Baš mi je drago što smatraš da su likovi postali kompletni, nadam se da će ostati tako do kraja. Jedva čekam konačni sud kada sve završi. Iznenađena sam jer meni opet sve djeluje amaterski i ne mnogo napredno u odnosu na ranije.
      Što se tiče traženja izdavača, to će da pričeka jer sam upoznata sa situacijom kako je teško izdati knjigu a pokušavali su mnogo bolji od mene. Šta je tu je, osuđeni ste na moj blog. 😂

      Veliki pozdrav za tebe!!!

      Liked by 1 osoba

  2. Ja ću samo da kažem jedno, a to su dvije stvari 😀 Nemoj da bi se usudila ovo na brzinu završiti, onako kako ti znaš samo da se riješiš priče. Znači, hoću hardcore priču, sve u fullu, ništa skraćivanja. Opusti se i piši. Inače… Znaš da znam ljude koji znaju ljude 😀 Dogovoreno? Razvijaš se kao pisac, to je očigledno. Nije ni ono prije bilo loše, dapače. Veoma lijep temelj, ali ovaj dio mi se baš sviđa. I da sam imao knjigu pred sobom, vjeruj da ne bih stao već bih nastavio dalje. U principu, poglavlje za koje pomisliš da je statično, a tjera te da okreneš stranicu i nastaviš čitati. To je majstorstvo 🙂 Bravo, Leptirice.

    Liked by 2 people

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s