Vidova šuma (9) – KRAJ

Stigli smo do neke male pećine u kojoj ne bi mogla da stanu ni dva čovjeka. “Ulazi.”, naredio mi je. Napravila sam korak ka unutra drhteći kao prut. “Brže!”, Igor je bio nervozan.

Napravih još jedan korak i udarih u neka vrata. Tek tada on izvadi lampu iz ranca i osvjetli bravu te je otključa. Unutra sam čula prigušene jecaje. Osvjetlio je prolaz i ugledala sam kamene stepenice koje su vodile u nepoznatu tamu. Pažljivo sam sišla dok su jecaji bivali sve glasniji. Kada sam shvatila da sam sišla sa posljednje stepenice i ostadoh tako ukopana.

Kada je Igor sišao brzo je prešao preko prostorije i ja ugledah obrise neke djevojke. Ona tada poče glasno da plače. “Umukni!”, Igor je upozori osvjetljavajući suprotan kraj koji je imao par kuhinjskih elemenata. Kratko se tu vrtio a potom je upalio fenjer. Mislila sam da ću oslijepiti od naleta velike količine svjetlosti.

On me tada zgrabi za kosu i gurnu svom snagom te padoh preko djevojke. Skotrljala sam se na vlažni pod i otvorila oči. “Ljubice!”, jedva sam je prepoznala. Bila je sva izubijana i gotovo gola. Primjetila sam velike krvne podlive po butinama i preponama. Da li su je to silovali?! 

Jedva da me je registovala. Samo je izgubljeno jecala vezanih ruku i nogu.

Igor mi priđe sa još konopaca. Povukao me je niže i počeo je da mi veže noge. “Kako možeš?!”, počela sam i ja da jecam “Sve te nedužne djevojke… Čak si povrijedio svoje sestre blizankinje! Đavole!”

“To nisam želio da se desi.”, jako je zategao konopac od bijesa. Osjetih kako mi se sve urezuje u članke. “Tada nismo znali da ga kontrolišemo, samo je on nas.”

O čemu on govori? Svojim nagonima? 

Pohotno me je dirao po tijelu ne obraćajući pažnju na uznemirenu Ljubicu. “Ti i ja ćemo lijepo da se poigramo samo da Goran dođe.”, pogledao je ka vratima “Gdje li je do sada taj degen? Već bi trebalo sve da bude gotovo.”

Htjela sam da vrištim od tuge i bijesa. Toliko sam se plašila za Miloša i ostale. Pošli su da traže Ljubicu a i sami su se našli u zamci, baš kao i ja.

Vrijeme je prolazilo te je Igor bio sve nervozniji. Šetao se po prostoriji koja je nekada vjerovatno služila kao labaratorija Njemcima.

“Da li su te jako povrijedili?”, tiho sam upitala Ljubicu.

“Moraš da se spasiš. Učiniće i tebi isto.”, jedva je progovorila. “Za mene je gotovo. Rekli su me dati njemu kada se Goran nadovolji.”

Pretpostavila sam da misli na čudovište. “To je sve jedna velika laž. Oni su krivi za sve, ne postoji nikakva zvijer crvenih očiju.”

“Postoji.”, jadnica je drhtala od straha “Rekli su da su mu oči crvene jer voli da pije žensku krv.”

“Žao mi je. Ali nemoj da gubiš nadu. Miloš, Savo, Vladimir i Drago su pošli da te traže.”, trudila sam se da govorim što tiše. Za to vrijeme je Igor izašao ispred pećine vjerovatno gledajući gdje mu je brat. To što se Goran nije pojavljivao shvatila sam kao dobar znak.

“To objašnjava što je Igor upao ovdje kad me je Goran…”, nije mogla da izgovori do kraja “Rekao mu je da hitno mora nazad u selo.”

“Ruža nas je digla sve na noge čim je shvatila da te nema. Da smo prije reagovali, možda te ne bi stigao povrijediti.”

Igor uđe unutra izvitoperen od bijesa tjeran svojim nekontrolisanim nagonima. “Dosta je bilo.”, raskopčao je dugmad na hlačama. Zgrabio je jedan nož i prišao mi sa luđačkim pogledom.

Vrisnula sam kada je zamahnuo nožem. Nije me povrijedio već je odsjekao konopac koji je smetao mojim nogama da se normalno kreću. Stegao me je oko butina povlačeći me prema sebi. Vrištala sam iz sve snage plašeći se onoga što slijedi.

“Smiri se, manje će da boli.”

Nisam se smirila. Otela sam se iz njegovog stiska i udarila sam ga petom iz sve snage po licu. Jauknuo je od siline udarca.

Krenuo je bijesno ka meni ali tada mu Ljubica saplete svoje noge i on pade preko nje. Nisam uspjela dalje da se nađem a on se već podigao i šutnuo Ljubicu u stomak. Jadna djevojka se sklupčala plačući i pljujući krv. “Jebem li vam sunce, kurvanjsko.”

Prišao mi je i iz sve nage a zatim je zario vrh cipele između plećki. Od bola mi se zacrni pred očima. “Obje ću vas jebati.”, kazao je.

Osjetila sam kako mi svlači donji dio trenerke i znala sam da više nemam šanse. Stegla sam noge ali on ih je grubo raširio stiskajući me po butinama. Svukao je svoje gaće i priljubio se uz mene skidajući i moje. Huktao je od želje i iščekivanja onog što slijedi. Ja sam žmirila i plakala.

Osjetila sam kako para moj pamučni donji veš ali tog trenutka se otvoriše vrata uz tresak te se niz stepenice skotrlja Goran kao da je veća soli.

Oči zamagljene od suza prepoznaše Miloša kako upada kao furija i grabi Igora s leđa i baca ga na pod. Iza njega Drago trči ka Ljubici i meni. “Jeste dobro?!”

Izdigla sam se i gledala sam kako Miloš iz sve snage udara Igora. “Ubiću te!”, vikao je. Čulo se kako skotu pucaju hrskavice i sitne kosti od pesničenja.

“Ubij ga.”, rekla sam nekako još ošamućena od udarca i šoka.

Ipak, Drago odgurnu Miloša. “Dobro je. Pusti ga.”

Tada mi Miloš priđe širom otvorenih očiju. “Ljubavi!”, prešao je rukom po mojoj kosi a zatim je izvadio svoj lovački nož “Da li ti je naudio?”

“Zamalo.”, osjetila sam veliko olakšanje kada mi je oslobodio ruke. Brzo sam navukla trenerku na sebe. “Ljubici su svašta uradili. Ne postoji nikakvo čudovište. Sve su ovo oni  napravili.”

“Grdno se varaš.”, Drago je pipao Igoru puls. Ustanovio je da je živ samo dobro nalupan.

“O čemu pričaš?”, pitala sam zbunjeno pomažući Milošu da oslobodi Ljubicu. Svukao je svoj prsluk kojim smo je ogrnuli da ne bude tako gola. “Gdje su Vlado i Savo?”

“Irena, to što smo vidjeli…”, Miloš me je ozbiljno gledao “Nešto takvo nigdje nema. Preklalo je Vladu za nekoliko sekundi.”

“Majko mila!”, prekrih usta rukama. “Savo?!”

“Ne znam.”, tužno je odmahnuo glavom “Razdvojili smo se i zvijer je nastavila za njim.”

Vrtilo mi se u glavi od šoka i zbunjenosti. Pogledala sam u Gorana koji je nijemo ležao na sredini prostorije. Fenjer je treperio stvarajući jezive scene. Ljubica ga je takođe pažljivo posmatrala pogledom punim mržnje. “Zašto?”, tiho je pitala drhteći od slabosti.

Ništa nije odgovorio. Ko bi rekao da je tako smušen mladić nevinog pogleda spreman na ovakve gadosti?

“Uhvatili smo ga gotovo pred pećinom.”, reče Drago “Imali smo sreće. Drugačije vas nikada ne bi pronašli u ovoj šumetini.”

“Šta ćemo dalje?”, činilo se da će Ljubica zaplakati “Ne smijemo tek tako izaći napolje. Rastrgaće nas. Ova dvojica mogu da upravljaju sa njim nekako.”

“Ne upravljamo mi sa njim.”, Goran se kiselo nasmija “On upravlja sa nama. “

“Dosta je bilo! Miloše drži ga.”, pobjesnila sam. Poslušao me je bez pitanja i uhvatio je Gorana jednom rukom za laktove a drugom za vrat. “Sve na svijetu ima slabosti. Koja je slabost tog vašeg gospodara?!”

Ponovo se nacerio. “Moj gospodar uskoro stiže i ništa vam neće pomoći.”

Zatražila sam nož od Drage i on mi ga je dao. Uz Miloševu pomoć izvukoh njegov dlan i naslonih ga na zid.  “Ponovo te pitam, kako da ga savladamo?” Pošto nije htio da odgovori zarila sam mu nož kroz dlan. Oštrica prođe skorz do zida.

Goran se prodrma od glave do pete. “Govori!”, Miloš ga jače stegnu oko vrata.

Plašila sam se da nemamo dovoljno vremena te počeh polako da okrećem nož po rani i njegovi krici postaše glasniji. Više nije mogao da izdrži. “Svjetlost! Ne smije na svjetlost!”, grcao je od bola “To je sve što znam, majke mi!” Na Goranove riječi Igor pođe da se mrda i trza nogama nepososban da išta progovori.

“Idemo.”, Drago zakopča svoj prsluk “Ne bih da provjeravam za koliko će da se pojavi ono stvorenje.”

Sjetila sam se da je Igor ostavio ključeve pećine u rancu te kada smo izašli iznijeli smo sav alat i zaključala sam ih unutra. Dosta su zla učinili. Ako mi umremo i oni će od gladi jer ih niko neće nikada pronaći.

Hladan vazduh nas je šibao po licu dok smo hodali. Odlučili smo da se držimo jednog pravca i što neprimjetnije pokušamo da dođemo do izlaza. Sitne grančice su krckale pod nama i bilo je nemoguće ne stvarati nikakvu buku.

Molim te, Bože, da se izvučemo odavde. Obećavam da ćemo se vratiti i riješiti se ovog zla, samo brojniji i spremniji. Molim te, Bože.

Molitva je prekasno bila upućena. Ljubičin vrisak je prekratko trajao. Ogromni, dlakavi obrisi odnesoše njeno krhko tijelo kao rijeka. Noge su mi se odjekle kada sam ugledala stvorenje veliko preko dva metra i skoro isto toliko široko. Izgledalo je kao neka mješavina medvjeda i vuka sa udovima nalik čovječijim. Nešto nedefinisano ali zastrašujuće. Čula sam kako izvlači svu krv iz nje dok je ona još bila živa. Imala sam sreće, bila sam odmah tu pored nje i centimetri su mene dijelili da budem na njenom mjestu.

Sve se to dešavalo u djelićima sekunde. Miloš me povuče ispred i potrčašmo koliko nas noge nose. Pogledala sam iza sebe i vidjela sam crvene oči koje su nam se približavale. “Moraćemo da se razdvojimo opet.”, Drago je posustajao.

“Idem ja naprijed vi skrećite.”, Miloš izvuče nož.

“Ne!”, viknula sam sva zadihana. “Pogledajte pravo! Sviće zora!”

Nije trebalo dalje da objašnjavam. Ne znam zašto ali sjetih se svog profesora fizičkog iz srednje škole. Spremala sam se za takmičenje iz atletike, preciznije, trka na 400 metara. Profesor bi mi govorio “Trči, Irena, kao da ti život zavisi od toga.” Sada sam napokon shvatila šta to znači. Trčala sam jer mi je život zavisio od toga. Trčala sam jer mi je smrt oštrih zuba i crvenih očiju disala za vratom.

Noć se mješala sa zorom i mogla sam sve bolje da vidim put kojim hrlimo. Čula sam zvijer kako huče i reži. Miloš se okrenuo dva puta da pogleda. “Nešto je drugačije.”

Okrenuh se i ja. Stvorenje je povećavalo odstojanje od nas i primjetila sam da se više ne kreće brzo i spretno već se češe i sapliće o neka stabla. “Oči!”, upalila mi se lampica “Ne vidi dobro na svjetlosti!”

“Moramo da ga istjeramo na čistinu.”, Drago je isprekidano govorio “To nam je jedina šansa da završimo sa ovim.”

“Hajde da završimo!”, Miloš ubrza. Napokon izbišmo na svijetli dio šume. Kroz krošnje se probijalo ljetno sunce koje će nam možda spasiti život. “Bježi, Irena u selo!”

Miloš je stao i okrenuo se nišaneći. Drago je to isto uradio. Nisam mogla da ih ostavim. Svakako nisam sigurna ni sa koje strane smo izbili. Šuma je ogromna te se moglo desiti da je sa druge strane Gornja Potkova.

Zvijer je stala tačno na granici osjenjena posljenjim redom guste krošnje dok su nama prvi jutarnji zraci grijali potiljak. Bijesno je režala na nas ali nije htjela da napravi korak naprijed. “Da se ja malo približim.”, predložila sam “I namamim je. Valjda voli da pije ženama krv.”

“Rekao sam ti, bježi odavde.”, Miloš je ponovio ne skidajući pogled sa zvijeri.

Poskočila sam kada sam začula pucanj. Ni Drago a ni Miloš nisu pucali.

“Bojiš se malo sunca, nakazo!” Bio je to Savo! Opalio je još jednom sa leđa i zvijer poče da se izvlači na svjetlost.

Shvatila sam da tom stvorenju meci izazivaju bol ali ništa više od toga. Kao da mu je krzno toliko jako da ne može proći zrno dublje i otvoriti mu ranu.

Savo nošen ludačkom hrabrosti zaleti se ka zvijeri i udari je po njušci sa drškom. Zvijer se razbjesni i poleti ka njemu. Tada Miloš i Drago ispališe par metaka i kupiše Savi dovoljno vremena da dođe do nas. Uspjeli smo da ga izvučemo na svjetlost. Zvijer, potpuno zaslijepljena, poče mahnito da udara u stabla ali nije odustajala od plijena. Ipak, druga čula su joj bila perfektna te je nakon prvobitne zbunjenosti počela da nas sustiže.

Izletili smo iz šume na čistinu. Ugledala sam naše brdašce i crkvu. Bilo je kilometrima daleko. Zvijer je ispala za nama. Još više sam se uplašila posmatrajući njenu građu na svjetlosti. Miloš prstima pokaza da je opkolimo. Čvrsto sam stezala Dragin nož, moleći se da nam svima ne otkine glave.

Muškarci opkoliše stvorenje u širokom luku. “Sad!”, povika Miloš i na njegov jasan zvuk zvijer se okrenu i pođe ka njemu. On opali hitac i pogodi zvijer direktno u oko. Tamno crvena krv poče da šiklja ali to ne zbuni mnogo našeg neprijatelja. Silno se baci na Miloša koji je to spremno čekao.

Vrištala sam od straha. Zvijer razjapi svoju vilicu i Miloš joj podturi puščanu cijev spasavajući sebi život. Savo skoči na njegova čupava leđa i nastade pravo hrvanje. “Ne pucaj!”, upozorila sam Dragu, plašeći se da ne povrijedi nekog od momaka.

Valjali su se nekoliko sekundi po livadi dok Savo nije pao sa zvijeri. Miloš ostade sam pritisnut težinom te grdosije i dalje blokirajući njegovu vilicu puškom. Ugledala sam kolac koji je ispao Savi. Možda čika Stanko nije govorio tolike gluposti. Potrčala sam i zgrabila glogov kolac. Iako su mi ruke drhtale kao prutovi uspjela sam da ga dodam Milošu.

Savo ponovo obgrli zvijer i rukama i nogama. Miloš iskoristi priliku dok je njegov prijatelj čupao i vukao grdosiju on pusti pušku i dohvati kolac. Njegov srebrni vrh zari iznad stomaka zvijeri. Ona riknu toliko jako da mi svi organi zavibriraše i pade leđima na Savu. Miloš tada skoči i zari kolac još dublje. Tada dotrča Drago i ispali još nekoliko preostalih metaka u njenu glavu.

Savo se nekako izvukao i ja ugledah da mu je butna kost skroz izašla napolje. Gadan vanjski prelom ali barem je glava na ramenima.

Zvijer se se i dalje mrdala. Tada ja dođoh i zabi oštricu noža u drugo oko. “Ovo je za Dajanu.” Crvena krv šiknu po meni i tada je sve bilo gotovo.

***

Mnogo toga se promjenilo. Više ne živimo u strahu i sada smo slobodni. Još uvijek se oplakuju žrtve i gubici. Još uvijek boli ali znamo da je gotovo. Polako i sva ta buka jenjava. Novinari više ne salijeću selo, tek po neki portal razvija teorije zavjere i pominje njemačke eksperimente. Knjiga Dobrivoja Lalovića je doživjela novo izdanje i prijeti da postane najčitanija knjiga na Balkanu.

Sad je kasno, dragi moji. Kada nas je upozoravao na vrijeme nismo slušali, mislili smo da je lud. Od onda ja više nemam etalon po kojem mjerim ko je normalan a ko ne. Pokušavam da živim normalno gradeći sopstveni svijet sa svojim mužem.

Ne pričamo mnogo o onom svemu. Trudimo se da potisnemo ružne slike posebno sada kada sam u drugom stanju.

Zorici je napokon krenulo na bolje sada kada su braća Igor i Goran iza rešetaka. Nadam se da će i oni postati slijepi od svjetlosti jer će jako dugo da trunu u mračnim tamnicama.

Ovog ljeta možda bude lijepo u Potkovi. Došlo je dosta ljudi iz Beograda, sve neki glumci, režiseri, scenografi… i življe je više nego inače. Planiraju da snime neki visokobudžetni film o svemu ovome. Zvaće se Vidova šuma.

EPILOG

Počela je nova školska godina i djeca su veselo skakutala i brala posljednje cvjetove koji se otimaju dolazećoj jeseni. Učiteljica Irena je na trudničkom odsustvu i zamijenila ju je jedna nova. Nadali su se da će i onda da bude dobra kao Irena.

Nisu ni slutili da ih iz guste krošnje posmatraju oči crvene kao krv…

KRAJ PRVOG POGLAVLJA

Dio:| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |

Sve priče koje ste propustili pronađite OVDE.

Pratite blog i na Facebook-u!

Advertisements

44 komentara na “Vidova šuma (9) – KRAJ

  1. Ulazim na wordpress, kad vidi vraga. Završni dio Vidove šume. Moglo se ovo još proširiti, komotno. Da napraviš balkanskog Baskervilskog psa ili nešto slično. Već su ti predlagali i prije druge kolege blogeri, razradi ovo još malo, proširi, ispeglaj i eto romana. Veoma pitkog i čitljivog romana koji bi se pročitao za tren 🙂 Bravo.

    Liked by 3 people

    1. Moglo je ovo otići u veliku širinu ali pošto je riječ o blogerskoj formi i pošto vremenom opada interesovanje i čitanost ne bi valjalo da sam ispucala sve te adute zabadava. Zaista ću ovo nekada da proširim i napravim jednu kompleksnu priču pa ćemo vidjeti šta će biti. Ovdje sam ostavila prostora i za nastavak.

      Hvala ti na čitanju, pohvalama i komentarima koji mi puno znače! 🙂

      Volim

  2. Da je roman, pročitala bih ga u dahu, ovako, uživala sam u odlaganju kraja. Sad kad je tu, moram reći da mi je žao.
    Biću jako ponosna jednog dana, kad objaviš roman – i svima ću se hvaliti da sam te čitala još dok si bloger bila 🙂
    Napeto, sjajna radnja, uz malo prepravki roman ipo!

    Liked by 1 osoba

  3. Draga moja leptirice, pa ovo je sjajno!!! Imala sam ideju da pročitam celu priču odjednom i drago mi je zbog toga jer u jednom dahu se još bolje vidi koliko si perfektna u vođenju radnje. Jedino mi je žao što sam propustila da učestvujem u fenomenalnim komentarima koji su pratili svaki deo. Iskreno sam oduševljena tvojom maštom, stilom i obrtima koje praviš, sva sam se ježila. 🙂 I knjiga “Misterije Kozare”, ma nemam reči!!! I još će biti i nastavak, joj! Samo sam se prepala na kraju da ne bude Irenino dete potomak čudovišta kad je poprskalo svojom krvlju… 😀 Hvala bogu, nije! 😀 I znaš šta? Bićeš ti vrlo poznata spisateljica a mi ćemo svi da se hvalimo što smo te pratili od početka! ❤

    Liked by 2 people

    1. Draga Jelena ja nemam riječi na ovaj komentar. Hvala ti do beskonačnosti što si pročitala moju priču i to odjednom!
      Drago mi je što ti se dopala i nadam se da ćeš me čitati i dalje.
      Ne znam da li ću uspjeti da budem spisateljica ali neću zaboraviti ko je bio tu od početka. ❤❤❤❤❤❤❤❤❤❤

      Liked by 1 osoba

  4. Kad vidim slike dok čitam,(a videla sam ne samo to malo selo pokraj šume već i put do njega iz limene kutije što štekće, videla sam seosku prodavnicu i drvene skamije u školi, lepotu Miloševog imanja i Zoričine uplašene oči, videla i šljivak pored šume, u šumu dublje nisam smela, i Bosu kako žurno sakuplja zrele šljive brže od svih…. svašta sam videla), uz već poznatu strast i ljubav prema šeširima, autoru skidam šešir.

    Liked by 1 osoba

  5. Pročitala sam vaše djelo, sve nastavke. “Vidova šuma” je autentična.
    I mogu Vam reći da bi bilo odista lijepo da bude ekranizovano.
    Ili da objavite knjigu? Cijela priča drži pažnju čitaoca. Svaki dio završava onog trenutka kad e najzanimljivije. Što govori o vašem umijeću pisanja. Sve najbolje Vam želim.
    Pozdrav!

    Volim

    1. Veliko mi je zadovoljstvo kada uočim da je neko “sa strane” otkrije i još pročita neku moju priču. Drago mi je da vam se dopala i možda bi stvarno bilo super kada bi neko vješt uspio da ekranizuje ovu priču. Hvala na lijepim željama i nadam se da ćete me čitati… Srdačan pozdrav!

      Volim

      1. Primjetih vaše priče, imate vama svojstven stil.
        Čitala sam vašu priču u nastavcima: “Pravi izbor”.
        Kako i sama pišem blog, vidjeh priču “Vidova šuma” u jednoj od zajednica čiji sam član kao i vi. Čitam naravno vaše priče kje tek slijede.
        Otpozdravljam!

        Volim

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s