Vidova šuma (6)

Dok je govorio povremeno bi protrljao obraz crven od mog šamara. “Pošla je da zatvori kokoške, kaže da se još nije skroz ni smrklo kada je osjetila snažan udarac. Oborilo je na stomak i više ničega se ne sjeća.”

Prošlu noć je Ljubicu napalo nešto. Srećom njoj nije naudilo samo su odnešene dvije kokoške. Imala je ogrebotine na leđima i rukama ali sve u svemu dobro je prošla. Njena majka je zamolila Miloša da ih prihvati kod sebe jer su se plašile da ostanu u kući.

Ne mogu reći da mi je svejedno zbog toga ali ne mogu ni da ga krivim. Ljubičin brat, Predrag, i Miloš su bili najbolji drugovi i kada je Predrag poginuo u saobraćajnoj nesreći Miloš je osjećao dužnost da im pomaže. Ona je tada bila tek djevojčica ali sada je mlada žena koja ga želi isto kao i ja.

“Izvini što sam te ošamarila.”, bilo mi je krivo. Poljubila sam ga u taj obraz.

Zagrlio me je. Sjedili smo iza kuće tako zagrljeni i poželjela sam da taj moment potraje zauvijek. “I ja bih sebe ošamario da sam zatekao drugu ženu kako tako leži. Nije ti za zamjeriti.”, poljubio me je u potiljak “Znam da ovo nije uredu ali nisam mogao da ih odbijem. Predrag bi prihvatio moju sestru moram i ja njegovu.”

“Razumijem te.”, gušilo me je u grudima “Samo, ako se ikada predomisliš reci mi odmah. Neću ti praviti nikakve probleme.”

U tom trenutku sam pogubila konce i počela da plačem. Postalo je svima jasno koliko mi je stalo do njega. Nikada nisam upoznala tako brižnog i razumnog muškarca koji čega god da se dohvati stvori nešto lijepo. “Irena, sigurno se neću predomisliti. Sviđaš se i meni ali i Zorici. Ona ima posebna čula i može da osjeti ko ima dobru dušu a ko ne. Ti si divna djevojka i mislim da počinjem da te volim.”

Njegove riječi zamrznuše vrijeme. Nježno je prstima brisao moje suze. “Mislim da i ja počinjem osjećati nešto… kao nikada prije.”

“Samo te molim da me više ne tučeš, barem ne po glavi.”

Nasmijala sam se i dalje crvena i otekla od plača. “Neću ako me budeš slušao.”

Zatim sam mu pokazala knjigu Dobrivoja Lalovića. Prelistao je njene žute stranice nabrzinu a ja sam mu za to vrijeme ispričala najvažnije dijelove.

“U Potkovi su stvarno bili okupatori ulogoreni. Zamalo su istrijebili selo. Preživjelo je tek nekoliko porodica koje su uspjele pobjeći i priključiti se grupi koja se povlačila sa opkoljenim Partizanima.”, rekao mi je. “Ne znam šta su radili ali znam za priču da je stari Vid, vlasnik šume, primjetio neke čudne pojave. Vjerovao je da je začarana i molio je seljake da je posijeku. Kada niko nije smio on je nju pokušao zapaliti i tako je umalo svo selo zahvatio požar ali seljaci su uspjeli da ga ugase. Šuma se regenerilasa velikom brzinom iako su gotovo sve životinje istrijebljene iz nje. Srećom šuma više ne raste toliko kao nekada, barem ja nisam primjetio. Možda su te supstance napokon izgubile dejstvo…”

Bilo mi je drago sto je brzo shvatio šta želim reći. I Milošu se nije činilo nemoguće da se u šumi možda nalazi neka mutirana zvijerka koja preživljava do danas.

“Čika Stanko je pričao kako je njegov otac pokušavao da ulovi zvijer crvenih očiju koja je i tada terorisala selo. Uspio je da skupi grupu muškaraca i pođe u lov. Tvrdili su da je to bio vukodlak kojem meci ništa nisu mogli. Stankov otac misli da je bila ženka koja je nosila mladunčad.”

Prođoše me trnci. “Što znači da u šumi možda nema jedno čudovište već više njih?!”

“Irena, čika Stanko je poznat po tome da voli pričati svakave  priče. Govori da je njegov ujak bio vampir. Tako da ga ne treba shvatiti sasvim ozbiljno.”

Umorna od puta i izluđena od raznih informacija odlučila sam da ovaj razgovor odložimo za neki drugi put. Ušla sam u kuću i ugledala sam kako Ljubica leži na kauču dok je na stolici pored njena majka drži za ruku. “Kako si?”, pitala sam je.

“Kako mogu biti?”, odgovorila je dok me je njena majka Ruža gledala prezrivo. “Strašno se bojim.”

“Žao mi je.”

Zorica kada je čula da sam tu uletila je u dnevni boravak snažno me grleći oko struka. Ona je stvarno bila dijete. Oči su sijale onom nevinom dobrotom.  Uzvratila sam joj zagrljaj.

“Što ti tako upadaš u kuće muškaraca?”, Ruža Mastilo mi postavi krajnje bezobrazno pitanje. “Jesi to u gradu naučila?”

“Mama!”

“Ružo!”

Istovremeno je prekoriše i Ljubica i Miloš. Nisam se dugo zadržala osjećajući ogromnu neprijatnost. Ostala sam tek toliko da pomognem pri previjanju Ljubičinih rana. Imala je tri velika traga između lopatica. Nešto je zaparalo kandžama.

“Imala si sreće.”, nisam mogla da se suzdržim “Bosinom šarplanincu je zvijer napala vrat i glavu.” Sjetila dam se i ožiljaka po Zoričinom licu.

“Pala sam na leđa kada me je oborila.”, Ljubica se sva uznemiri “Osjećala sam kako mi para jaknu kandžama oštrim kao noževi. Ne znam kako me nije ubilo. Odjednom se zaustavilo i otišlo.”

“Dragi Bog te spasao.”, prekrsti se Ruža.

Miloš me je otpratio do kućice gdje sam stanovala. Cijelim putem se pravdao i obećavao da neće ni pogledati Ljubicu. “Čim stane na noge zamoliću ih da odu.”

Ne znam zašto ali sam mu vjerovala. Čak sam ga razumjela i bilo mi je žao što je razapet između moralne dužnosti da pomogne sestri svoga pokojnog druga a istovremeno da se meni ne iskvari.

“Vjerujem ti.”, kratko sam rekla.

Tada smo se strasno poljubili željni jedno drugog. Dugo je trajao poljubac dok su nam ruke nestašno istraživale nepoznata mjesta. Ušli smo u sobu ne prestajući sa dodirima i poljupcima.

Otkopčala sam svoju košulju puštajući ga da gleda moje grudi zarobljene u brushalteru. “Stavljaš me na velike muke, Irena.”, glas mu je postao dubok i hrapav.

“To mi je i cilj.”, skinula sam majicu sa njega uživajući u pogledu. Bio je to zgodan i lijepo definisan muškarac. Snažne ruke prošarane venama me obuhvatiše po cijelom tijelu. Pribijao je moje bokove uz svoj mišićavi stomak ostavljajući me bez daha. Izgubila sam osjećaj za vrijeme i prostor kada smo počeli da pijemo iz čaše strasti.

***

Odmah nakon nastave sam pohitala u kuhinju. Pravila sam pogaču i kiflice sa sirom. Rekla sam Milošu i Zorici da znam kuhati i sada je vrijeme da se dokažem. Majka me je naučila da pravim dosta toga te se nije moglo reći za mene da sam lijena gradska djevojka.

Svako malo bih se prisjetila jučerašnjeg vođenja ljubavi. Toliko privlačnosti i strasti a u isto vrijeme emocija i nježnosti. Poželjela sam da ostane kod mene cijelu noć, da ga grlim i mirišem njegovu kožu…

Moram priznati da sam se sve više plašila čudovišta iz šume ali sam kontrolisala taj strah objašnjenjima iz Lalovićeve knjige. Isto tako, poput drugih seljaka iz Potkove, i ja sam se privikavala na prisustvo te zvijeri kao da je to nešto sasvim normalno. Preko dana bi radili uobičajene stvari a pred noć bi se zatvarali u kuće bez pogovora.

“Oduševljavaš me iz dana u dan.”, Miloš se razveselio kada me je ugledao. “Zorice, vidi! Ipak nas nije lagala kad je rekla da zna umijesiti pogaču.”

Njegova sestra je veselo skakutala oko nas. Izvadila sam nekoliko kiflica sa sirom da probaju. Bili su oduševljeni. Ostatak hrane sam unijela u kuću kako bih poslužila Ljubicu i Ružu. Pomogla sam Milošu i zajedno smo spremili ručak za sve.

Taman kada smo postavili sto i sjeli u kuću uletiše Igor i Goran. Zorica se priljubi uz mene zarivajući mi nokte u leđa. Miloš mi se već povjerio da se plašila drugih muškaraca i uvijek bi se neobično ponašala kada su joj u blizini.

“Dobar dan, braćo. Hoćete jesti?”

“Hvala.”, Igor odječno reče a potom ljutito pogleda u Ružu i Ljubicu. “Zabadava plašite narod koji je dovoljno isprepadan!”

“O čemu se ovdje radi?”, bila sam zbunjena.

“Radi se o tome da su ove dvije zmije ponovo kovale neke planove. Odmah mi je bilo sumnjivo. To veče smo Goran i ja pravili košnice za pčele. I mrak je pao a mi smo radili a vi rekoste da se nije ni smrklo kad te napala zvijer.”

“Nemoguće da mi nešto nismo primjetili jer smo najbliže šumi. Moralo je proći kraj nas pa Miloša da bi došlo do Ljubice.”, Goran je objašnjavao.

Ostala sam zabezeknuta.

“Ne lupetajte vas dvojica!”, dreknu Ruža “To je sekund trajalo, ja sam je poslala po drva kad…”

“Samo malo!”, Miloš je prekinu “Zar nije pošla da zatvori kokoške?!”

“Prvo kokoške pa onda po drva.”, Ljubica se sva unervozila.

“Pustio bih ja da prođete sa tim. Povjerovao bih da nisam u vašem šljiviku našao krv i kokošija pera dok sam prenosio pčele. Tu ste ih zaklale a rekle ste da vam ih je zvijer odnijela!”, Igor je bio vidno bijesan “Ako ne vjerujete pođite sa mnom.”

I tada nasta opšta gužva. Mnogo je palo uvreda i opružbi. Ruža i Igor su bili najglasniji. Za to vrijeme Zorica se izgubila u svojoj sobi.

“Ljubice,” Miloš je stao ispred nje gledajući je u oči “zašto si me lagala?”

“Nisam…”, jedva je izgovorila a potom se rasplakala. Tada je više ličila na dijete nego na mladu ženu “Izvini. Uplašila sam se da ću te zauvijek izgubiti zbog nje”, ogorčeno je pogledala u mene  “pa smo mama i ja smislile način da ti opet budem blizu…”

“Shvataš li ti koliko je to bolesno?!”, Miloš je bio van sebe “Lagala si! Dodatno zaplašila selo! Sama si sebe povrijedila! Meni iskomplikovala život!”

Ustala sam kako bih položila ruku na njegov vreo potiljak. Tiho sam mu govorila da se smiri. Sjeo je na stolicu držeći moj dlan u svome.

“Nemam riječi.”, i ja sam bila iznenađena. Nije mi bilo jasno zašto su išle do te mjere. Igrale su se sa vrlo ozbiljnim stvarima.

Trebalo je dosta da se strasti smire. Ljubica je neutješno plakala dok je kraj nje Ruža Mastilo zgrčeno sjedila ponašajući se kao da su svi drugi krivi sem nje. Igor je nastavljao da prigovara i ponavlja koliko su poremećene.

Nije bilo potrebe da im Miloš govori. Čim Igor i Goran odoše, još uvijek bijesni, one se spakovaše za manje od petnaest minuta. Ostavile su otvorena vrata za sobom te sam posmatrala kako kofer kovitla prašinu sa puta.

***

Pet mjeseci kasnije …

Bližio se kraj avgusta a samim tim i raspusta. Ne znam da li je bilo više žao djeci ili meni zbog toga. Ovo ljeto bi mi bilo ubjedljivo najljepše u životu samo da je Dajana bila tu. Iako je dosta vremena prošlo, a i dalje nije bilo nikakvih informacija o njoj, nisam mogla sasvim da prihvatim njeno odsustvo. Nedostajali su mi naši razgovori i šale. Voljela bih da mogu podjeliti sa njim kako sam napokon srećna i zaljubljena. Kako više ne zavisim od brata i roditelja već ja pomažem njima.

Pored svega toga, postala sam tetka jednoj predivnoj djevojčici Oliveri. Jedva sam dočekala raspust kako bih više vremena provodila sa porodicom a posebno sa njom. Oliverine ispitivačke krupne okice su me opčinjavale kao neka magija. Miloš se nije bunio zbog toga ali je jedva čekao da dođem u Potkovu i budem samo njegova. Voljela sam da budem njegova.

Naša veza se razvijala u lijepom smijeru. Uskoro su nas svi prihvatili i sve manje smo se krili. Pomagala sam mu oko poslova u bašti i cvijetnjaku. Nisam morala ali sam željela da budem, svakim anom sve više, dio njegovog života. “Volim te.”, jednog dana mi je prišao sa leđa dok sam sadila gladiole i tiho mi je prošaputao te riječi.

“Volim i ja tebe.”, rekla sam bez oklijevanja.

Potkova se značajno smirila od onda kada smo saznali za Ružine i Ljubičine spletke. Niko nije primjećivao “čudovište iz Vidove šume” niti bilo kakve sumnjive magije. Tokom ljetnog raspusta napokon sam uspjela da uspostavim bolju komunikaciju sa malim Bogdanom. Povremeno bi Savo dolazio kako bi pomagao Milošu oko voćnjaka i tada bi dovodio svog sina. Zorica i ja smo ga čuvale i vremenom je počeo da se opušta u mojoj blizini.

Ponekada bi Miloš tako odlazio kod Save da njemu pomaže. Bilo je lijepo što se druže i pružaju podršku jedan dugom pošto su bili sami a poslovi na selu su teški i obimni. Iako je Savo živio na podnožju brdašca i samim tim pripadao je “donjoj Potkovi” mi smo ga “prisvojili” i nerijetko je učestvovao u radnim akcijama sa nama. “To Dajani zahvalite.”, uzdahnuo je sa bolom. Očigledno da je još nije prebolio.

Tog posljednjeg dana avgusta seljaci su se organizovali da kupe šljive u čika Stankovim šljivicima. Došla sam iz Banja Luke dan ranije kako bih i ja pomagala. Svi iz gornje Potkove su bili tu, čak i Ljubica. Jedino se Ruža nije pojavljivala nikako od onda. Bojkotovala je cijelo selo jer su stali na moju stranu i podržavali Milošev izbor. Za razliku od nje, Ljubica nije pravila nikakve probleme. Čak smo počele da se pozdravljamo kada se susretnemo.

Bilo nam je zabavno. Radilo se ali se i šalilo. Najviše su zezali Miloša i mene. Te kad će svadba, te kad ću da se preselim u uvalu, kako mijesim pogaču… Nisam se bunila zbog pošalica.

“Moji roditelji i brat su izrazili želju da te upoznaju.”, rekoh mu dok smo pravili pauzu. Sjedili smo ispod neke šljive koja je pravila tanak hlad. “Stalno im govorim o tebi i onda su se zainteresovali.”

Poljubio me je u obraz. “Biće mi veliko zadovoljstvo. Ako žele neka dođu u Potkovu. Ugostiću ih najbolje što znam.”

“Ne sumnjam da ćeš biti sjajan domaćin.”, blistala sam od zadovoljstva.

“Ajde golupčići, radite nešto.”, prekinuo nas je Savo.

Prešli smo u šljivik koji je bio odmah uz Vidovu šumu. Dijelila ih je samo stara ograda. Ova godina je bila zaista rodna i uprkos velikoj krizi seljaci će da prežive od poljoprivrede. Bosa je bila najbolji radnik među nama. Šljive su nestajale pod njenim rukama. Nije joj čak smetao ni pas koji jos se stalno motao pod nogama.

Nabavili su nekog mješanca poslije šarplaninca i nazvali ga, takođe, Džeki. Bio je to simpatičan i veseo pas. Bosa se uznemirila kada se provukao ispod ograde da bi njuškao po šumi. “Džeki, dolazi ovamo!”, dozivala ga je.

“Ma pusti ga. Vratiće se.”, njen muž, Drago, se nije pretjerano nervirao.

Sve je išlo kako treba dok se pas nije vratio nakon dvadesetak minuta. Ljubica je prva primjetila da nešto nosi u zubima. “Šta to donosiš?”

Kada sam je čula i ja sam pogledala. Prišla sam ogradi i krv mi se sledila u žilama. Igor je bio odmah iza mene.

“Nije valjda…”, zaustio je ukopan u mjestu.

“Majko sveta!”, Ljubica prekri usta. Tada svi pogledaše.

Pas je nosio dio ljudske šake u zubima.

Dio:| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |

Sve priče koje ste propustili pronađite OVDE.

Pratite blog i na Facebook-u!

Advertisements

23 komentara na “Vidova šuma (6)

  1. Odlično,ovo kao nešto za mene,klasična ljubavna priča,pliz,pliiizzz,nemoj da uništiš ovu njihovu vezu u narednim epizodama,radi sa ono čudovište u šumi šta hoćeš ali njih ne diraj :-)Puno autobiografskih detalja,naravno ovde ne mislim na ono čudovište iz šume 😛 Samo ljudi koji vole i koji su voljeni,u sadašnjem trenutku,mogu da opišu tako lepe ljubavne scene…Svaki put kada kažem video sam sve od tebe ti me pozitivno iznenadiš,imam ja puno toga još da učim od tebe 🙂

    Liked by 2 people

    1. Jaooo da li sam ja to uspjela da te ubjedim u njihovu ljubav? E, baš mi je drago. Simpatično mi je što me moliš da sačuvam nihovu vezu haha.

      Hvala ti na još jednom komentaru i što primjećuješ razliku kada je autor voljen ili nevoljen. 😆

      Ja sam isto amater nema šta od mene da se uči. Lijep pozdrav!!!

      Volim

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s