7 godina i 5 mjeseci

Damjan i Nikolina su se mnogo voljeli. Barem je Damjan tako mislio. Zabavljali su se još od srednje škole i planirao je velike stvari sa Nikolinom. Nisu ga zanimale druge žene čak ni kada su ga prošle pubertetske mane i kada je počeo da zarađuje sam svoj hljeb. Ona mu je bila sve. Tako lijepa, zanosna i šarmantna. Plijenila je pažnjom gdje god bi se pojavila a Damjan je bio ponosan što je samo njegova. Barem je tako mislio.

Sa nepunih 24 godine počeli su i da žive zajedno. On je radio i brinuo se o njima. Nikolina je za to vrijeme studirala stomatologiju. Nije joj uvijek išlo najbolje ali on je imao strpljenja. Znao je za svaki njen ispit a ponekada bi učio sa njom kada bi primjetio da posustaje psihički. “Jednog dana ćeš biti vatrena zubarka. Nosićeš bijeli mantil i ljudi će misliti da su ugledali anđela.”

“Daj, ćuti!”, udarila bi ga po ramenu. “Ne znam kako ću ti se ikada odužiti za svu ovu moralnu i finansijsku podršku.”

“Ne brini, doći će vrijeme kada ćeš ti mene voditi na ljetovanja, zimovanja… već sam ja isplanirao sve.”, smijao se vjerujući u svoje riječi i njenu želju da mu se oduži.

Nažalost, Nikolina mu nikada nije vratila dugove. Sav svijet je znao osim Damjana da je ona nemirna zvijerka i da voli često mijenjati seksualne partnere. Neki su mu pokušavali ukazati na to indirektno ali nisu mogli. On nikada ne bi povjerovao dok mu sama nije rekla.

Jednog popodneva, kada je došao sasvim umoran sa posla, ona je sjedila pored prozora i plakala. U ruci je držala test za trudnoću. “Zašto plačeš?”, pitao je začuđeno.

“Trudna sam.”, suze su se nizale jedna za drugom.

“Zašto plačeš? To je predivna vijest!”, htio je da se veseli ali njene suze mu nisu dale.

“Nije, Damjane. Nije.”, trebalo je nekoliko minuta da ponovo progovori “Sigurna sam da nije tvoje. I ti sam znaš da su male šanse za to.”

Istina, posljednja dva mjeseca ona je izbjegavala odnose žaleći se na glavobolje i umor zbog ispita. Čak i kada bi spavali zajedno pazili su jer je poštovao njenu želju da ne želi potomstvo dok ne diplomira.

“Pa čije je onda?”, glas mu je podrhtavao.

“Ne poznaješ ga. Već sam se spakovala i doći će po mene večeras.”

Nije mogao povjerovat da je njegov anđeo uradio nešto takvo. Mislio je da je sve samo ružan san i da će se za koji trenutak probuditi a ona će spavati kraj njega mirna i spokojna. Ipak, nije se budio.

“Voliš li ga?”

“Volim.”, tog trenutka je srušila sve “Žao mi je do neba, Damjane. Ni jednog prije nisam voljela, bilo je samo iz hira. Sada po prvi put… Nisi ovo zaslužio ali pamet nema kontrolu nad srcem.”

“Koliko ih je bilo do sada?”

“Ne znam.”, zaklopila je oči “Nisam brojala.”

Tada je uzeo jaknu i nešto novca. Zoru je dočekao uz rijeku sa flašom praznog vinjaka. Kada se vratio u stan gdje više ništa nije bilo isto. Ona je zauvijek otišla.

7 godina kasnije

Kada je osoblje vidjelo ko ulazi u restoran odmah se razujalo na sve strane. “Gospodinu Mitroviću ne smije ništa da fali!”, poslovođa je bio jasan.

“Ko je taj čovjek kad je toliko bitan?”, pitala je jedna zbunjena kuvarica. Došla je iz Crne Gore i nije bila najbolje upućena u lokalna dešavanja.

“To ti je jedan od najbogatijih ljudi u državi! Prije nekoliko godina uspio je da smisli rješenje za izduvne gasove Dizel motora i napravio ti je neku veliku revoluciju u autoindustriji. On je bog!”, reče druga kuvarica koja se zvala Marijana.

Utom je gospodin Mitrović ušao u kuhinju i nastade pravi muk. Stajao je uspravno sav hladan i ozbiljan. “Gospodin je zainteresovan da kupi restoran i zato će sada malo razgledati. Budite mu na usluzi.”, reče poslovođa.

Šetkao se polako ne obraćajući pažnju ni na koga sve dok nije došao do žene koja je čistila pod kuhinje. Ona je jedina i nastavila sa svojim poslom pognute glave. Poslovođa se zacrvenio zbog njene neučtivosti. Na iznenađenje svih, gospodin Mitrović stade pred nju i sporim pokretom svoje ruke podiže njenu bradu. Tada su im se pogledi sreli i bilo je jasno da se poznaju. Pustio ju je a zatim je izašao iz kuhinje.

***

Nisu se slučajno sreli u restoranu. Damjan je došao pripremljen i sa namjerom. Poslije gotovo 7 godina osjetio je da ima snage da živi dalje ali je bilo važno da se vrati u Banja Luku i testira sebe. Mjesecima unazad je imao svoje ljude koji su je pratili. On joj je i sredio taj posao u restoranu kada je izgubila prethodni posao. Njen bivši muž, teški probisvijet, je ostavio nju i sina i otišao sa bajkerima da putuje bijelim svijetom. Odavno ne zna za njega a više je nije ni briga.

Sve mu je ona to ispričala dok su sjedili za stolom tog istog restorana i tog istog dana. Pažljivo ju je slušao iako je te detalje već znao. Više nije bila lijepa i živahna kao nekada. Surovi život je ostavio traga na njoj ali je i dalje imala čarobne oči od kojih su mu i sada klecnula koljena.

“Čestitam!”, najzad je rekla “Ti si uspio u životu ostvario si svoje snove. Imaš li nekoga pored sebe?”

Iznenadilo ga je njeno direktno pitanje. “Imam.”, samo je kratko rekao.

U posljednjih par godina prošlo je dosta žena kroz njegov život ali se ni jedna nije mogla zadržati duže od par sedmica. U svakoj je tražio Nikolinu ali bez uspjeha. Sada je riješio da će se možda oženiti. Jedna Šveđanka sa kojem se viđao u posljednje vrijeme je ostala u drugom stanju. Ako bude njegovo uzeće je sigurno. Znao je da mu ne vrijedi svo bogatstvo ovoga svijeta ako ga nema kome ostaviti. Nadao se da će mu dijete možda ispuniti prazninu koja se širi godinama.

“Izvini me sada. “, rekla je “Moram kod sina.”

On je insistirao da odu njegovim kolima koja su čekala ispred restorana. Mislio je da je treba odvesti kod njene majke sa kojom je živjela ali ona mu je izdiktirala adresu bolnice. Bio je začuđen jer mu niko nije javio da je njen sin bolestan.

Nije smio da uđe u sobu gdje je bio mali. Mogao je samo na kratko da ga vidi kroz paravan. Ličio je dosta na majku mada je imao i crta svog oca. Bilo mu je žao gledati njegove umorne oči i blijedo lice.

“Znam da sam se ogriješila o tebe.”, jecala je dok su, nešto kasnije, sjedili na stepeništu bolnice “Zaslužila sam sve ovo što mi se dešava ali molila sam se samo da mi zla kob ne dira sina. Gledam ga kako boluje a ne mogu mu pomoći kako treba. Juče mi je banka odbila zahtjev za kredit… Hoćeš li mi moći ikada oprostiti? Da li ćeš me zauvijek mrziti?”, odjednom se obratila diretno njemu.

“Kada nekoga voliš tu nema mjesta za mržnju. A i oprost… već odavno ga imaš.”

“Znaš, voljela sam ja tebe. Šta god ti mislio.”

Damjan teško uzdahnu. “Više nije važno šta mislim.”

Dugo je bila u njegovom zagrljaju. Plakala je toliko da mu je sva košulja bila mokra ali to je tek shvatio kada je ušao u automobil gledajući je kako sva otekla i crvena maše ka njegovom pravcu.

***

Brzo je sve svršio u banci. Poslovođa mu je lako dao njen tekući račun te je uplatio dovoljan iznos za liječenje. Takođe je i poslovođi dao jednu debelu kovertu u znak zahvalnosti što ga je izvještavao o Nikolini. “Imaš još jedan zadatak a nakon toga više me ne zovi i ništa ne govori o njoj.”

Tada je napustio svoj rodni grad čvrsto riješen da se nikada više ne vrati.

5 mjeseci kasnije…

Odmarao je na terasi sa koje je imao divan pogled na Rajnu. Kada je zazvonio telefon mislio je da se ne javi ali je vidio pozivni broj. “Dobar dan, gospodine Mitroviću.”, bio je to poslovođa.

“Slušam vas.”

“Mali je sada dobro. Oporavlja se brzim tempom i predviđaju da će se do kraja godine vratiti normalnim aktivnostima. Nikolina stalno traži vaš kontakt ali ja odbijam da joj uslišim molbe.”

“Tako je i najbolje. Zbogom!”

Poklopio je slušalicu zadovoljan vijestima. Zažmirio je slušajući talase koji su pjevali neku svoju muziku. Čuo je kako ga supruga doziva jer ne može sama da se izuje. Ipak se oženio iako nije siguran da li je njegovo dijete. Nije to više ni važno. Prihvatiće je i voljeće je. Nosila je djevojčicu. Kada dođe na svijet daće joj ime anđela.

Pratite blog i na Facebook-u!

Advertisements

22 komentara na “7 godina i 5 mjeseci

  1. Sjajna prica koja govori kako nesudjena ljubav zna da boli. Svidja mi se sto je na kraju platio lecenje u smislu “Dosta je, ne moras vise da patis a ja ti oprastam sve.” Bravo devojko!

    Liked by 2 people

  2. Evo i onoga po čijoj direktivi je priča i napisana 🙂 Naravoučenije bi bilo-Karma je kučka 🙂 Na kraju svi dobiju svoje ili bar se stiče takav utisak…Kad ćeš jednom da napišeš “normalnu” ljubavnu priču sa onim čuvenim krajem-živeli su srećno do kraja života….Počinjem da se prepoznajem u fragmentima u ovim tvojim pričama,i što me više poznaješ verovatno će me imati sve više 🙂 Šalim se,ne ostavljam ja tako jak utisak da bi neko mogao o meni napisati bilo šta,ali kao i svaki ego-manijak volim da mislim da sam svuda bitan 🙂 Uzgred,opet pitanje-Koliki je bre kapacitet tog tvog mozga,kad si za 45 minuta mogla sve ovo smisliti,ili u glavi imaš jedno 1000 tomova Rat i Mir pa vadiš po potrebi 🙂

    Liked by 3 people

      1. S obzirom da i sam pišem, volim čitati kolege pisce. Među amaterima ima dosta kvaliteta, čak i kvalitetnijeg od “profesionalaca”. Inače, moj spisateljski blog je nešto posve drugačije od onog na originalnom blogu 😀 Odoh čitati druge priče 🙂

        Liked by 1 osoba

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s