Vidova šuma (5)

Do kraja sedmice sam bila kao muva bez glave. Rastrgana između zaljubljenosti, straha i tuge jedva sam se uspjevala fokusirati na svakodnevne obaveze. Jedino sam bila posvećena djeci u školi dok sam za sve druge stvari bila potpuno izgubljena.

Miloš je dolazio poslije nastave. Kratko bi se družili pokušavajući da sakrijemo ljubav. Noću smo izbjegavali da se viđamo jer nisam željela da ostavlja Zoricu samu kući iako se ona na svom imanju osjećala sasvim sigurno. Baš zbog naših viđanja preko dana počelo je da se priča po selu, kroz šapat, o našoj vezi. Trudila sam se da ne obraćam pažnju na to.

“On je fin mladić.”, reče Bosa jednom prilikom dok je prala prozore u učionici. Za to vrijeme sam ja pregledavala njihove pismene zadatke. “Čestit. Uvijek je brinuo o porodici i zemlji.”

“O kome pričaš?”, pravila sam se luda.

“Znaš ti dobro o kome!”, utapala je krpu u kiselinu za prozore “Samo, Ljubica je jako ljuta. Sjedila sam juče sa njenom materom. Kaže: 》Šta se ona gradska đilkošica mota oko naših momaka?! Sutra će se već vratiti svojim roditeljima a ovdje će samo napraviti pometnju! Moja Ljubica osta sama…《 Ja joj kazujem ćuti Ružo jezik pregrizla. Irena je fina djevojka ali ne da mi progovoriti.”

Moram priznati da mi nisu sjele te grube riječi Ruže Mastilo. Mogu tek misliti šta li njena kćerka govori o meni. Žao mi je što mene smatraju glavnim krivcem ali Miloš svakako nije mislio ženiti Ljubicu. Tek je dvije godine starija od njegove sestre i gleda je kao dijete ne kao mladu ženu sa kojom bi mogao da formira porodicu.

“Neka govore tako ako će im biti lakše.”, samo sam prokomentarisala.

***

U petak sam otišla u Majevac kako bih potpisala ugovor i obavila svu tu pravnu proceduru. Direktorici sam rekla da sam zadovoljna uslovima te joj nisam spominjala davljenje šarplaninca pod neobičnim okolnostima.

Zamolila sam je da mi posudi neke knjige kako bih djeci mogla zadati lektire. U Potkovi je bilo nekih knjiga ali Dajana je većinu obradila sa njima. “Biblioteka je na spratu. Slobodno posudi sve što ti treba.”, reče direktorica. Telefonirala je bibliotekarki tako da me je dočekala ispred vrata kada sam se popela na sprat.

Bila je to niska, starija gospođa prijatnog glasa. Uputila me je na police sa dječijim lektirama i ja sam počela da probiram one koje su mi potrebne. Iako se radilo o seoskoj školi imali su sasvim solidnu biblioteku. Primjetila sam u jednom ćošku gomilu nekih starih knjiga sa požutjelim koricama. Ta hrpa me je privukla jer sam negdje na vrhu ugledana jedan naslov. “Ovih dana razvrstavam stare knjige. Neke su za korpu a neke su izuzetno vrijedne pa ih moram odložiti na sigurna mjesta.”, prekrila je knjige nekim hamer papirom koji ne stajao pored. “Uzmi ono što ti treba, nemoj ove da diraš dok ne razvrstam sve.”

Poslušno sam klimnula glavom. Vrtila sam se oko polica sa lektirama sve dok se bibliotekarka nije udubila u pasijans. Opazila sam da je igrala tu igricu na kompjuteru. Kada sam shvatila da više ne obraća pažnju na mene kao sjena sam se privukla “zabranjenim knjigama” i jedna je nečujno skliznula u moju torbu.

***

Činilo mi se da u gradu vlada veća kriza nego na selima. Tamo su ljudi imali svoje njive i voćke. Mi smo imali beton i prašinu. Majka mi je nabrajala ko je sve ovih dana ostao bez posla iz komšiluka i rodbine. Fabrike koje su nekada zapošljavale nekoliko hiljada ljudi sada su spale na stotinjak radnika. Od one slavne Jugoslavije ostao je samo gorak okus u ustima i lijepa sjećanja mojih roditelja.

“Znaš onu Andrijanu Milišić što je išla u razred sa tobom?”, mama odjednom promjeni temu.

Sjetila sam se kako me je gledala sa visine prije skoro mjesec dana kada je dosla u kiosk da traži kokosovo ulje. “Šta je sa njom?”

“Onaj njen Ozren našao neku malu sa Hiseta. Kažu da nije ni punoljetna a Andrijanu je preključe dovezao sa koferima pred zgradu. Toliko je psovala i vrištala da je čitav blok digla na noge.”

Nisam mogla da se odlučim da li mi je to smiješno ili žalosno. Prisjetila sam se i kako je hvalila svog Ozrena, “džentlmena”, “pravog muškarca”…

Kod brata se isto osjećala kriza. Posla u radionici je bilo sve manje a beba samo što nije stigla. Ražalostio se što još nije skupio dovoljno novca da kupi krevetac.

“Nešo”, zagrlila sam ga “za koji dan će mi plata i od mene imate krevetac!”

Poče me grliti, ljubiti od sreće i plakati. Osjećala sam veliki ponos kod njega. Napokon da i ja njemu mogu nešto pomoći. Sada mi je tek sinulo! Dajana sigurno nije pobjegla iz Potkove. Plate prosvjetnih radnika su i dalje bile solidne a njen otac je imao bolesne bubrege te su veliki dio novca trošili na njegovo liječenje. Sigurna sam da ga ne bi ostavila na cjedilu što se tiče finansijskog aspekta. Ona nije takva.

Iskoristila sam priliku da posjetim njene roditelje. Za njih je, od onog dana kada je nestala, vrijeme potpuno stalo. Bilo me je pomalo stid što im nemam šta novo reći iako sam desetak dana u Potkovi. Policija je već digla ruke od nje. Niti imaju kakvih tragova niti i jedan valjan razlog da osumnjiče bilo koga.

“Svaki dan, po stotinu puta, zapitam se što je Bog tako okrutan. Ona mu ništa nije zgriješila.”, jecala je njena majka.

“Teta Jelo, ne treba da gubite nadu. Ja se svaki dan nadam da će mi pokucati na vrata.”

Ona se još više rastuži. I ja sam osjetila kako se tople suze slijevaju niz moje obraze. “Mila moja”, jedva je govorila “ja sam majka. Bićeš i ti jednoga dana i nadam se da nikada nećeš osjećati ovo što ja sada osjećam. Nešto nije kako treba.”

***

Po povratku na selo izvadila sam iz torbe knjigu koju sam posudila bez pitanja iz majevačke biblioteke. Put do Potkove mi se činio dugačak kao vječnost te sam odlučila da ubijem dosadu knjigom koja me je zaintrigirala svojim naslovom. “Misterije planine Kozare”, tiho sam prošaputala. Napisana je davne 1958. godine te sam na internetu jedva nešto pronašla o piscu. Kod kuće nisam smjela da čitam knjigu jer sam se plašila da će roditelji vidjeti i da će ih zanimati tematika. Vjerovatno bi to povuklo još mnoga druga pitanja a nisam željela da ih plašim, samo sam kasno naveče upalila svoj stari kompjuter kako bih pronašla bilo kakve korisne podatke. Pisac, Dobrivoje Lalović, bio je nastavnik hemije i biologije. Predavao je u nekoliko škola, a među njima je bila i škola u Majevcu. Otuda se vjerovatno ovo štivo našlo u njhovoj biblioteci. Tvrdio je da su na Kozari u toku Drugog svjetskog rata okupatori vršili razne eksperimente nad tamošnjim življem.

Navodno je imao i dokaze za to ali su misteriozno nestali. Ostatak mu je država oduzela i smrt je dočekao u duševnoj bolnici. Ipak, dok sam čitala knjigu nisam mogla zaključiti da se radilo o bolesnom čovjeku. “Kozara je posebna planina. Drugačija od ostalih.”, glasile su prve dvije rečenice “I narod na Kozari je poseban. Kroz vijekove su je napadali, rušili, pokušali da istrijebe ali ona je opstajala. Kozara je sinonim za život. Poslužila je kao utočište mnnogim hajducima i borcima zbog svoje specifične flore i faune. Prepuna je prašumskih prostora, uvala, jaraka, izvora na koje ljudska noga nikada nije kročila niti su je ljudske oči vidjele. Lako je postati njen zatvorenik zbog velike mogućnosti da zalutate. Pripazite se ove opasne planine…”

Nastavila sam da upijam riječi Dobrivoja Lalovića. Pisao je o mentalitetu naroda i njihovoj maštovitosti. Spominjao je razne legende koje su kolale po Kozari ali je objasnio šta stvarno stoji iza svih tih priča. Tako npr. legenda o drekavcu ustvari mit koji je nastao jer su seljaci znali noću a nerijetko i danju da čuju zastrašujuće zvuke poput plača djeteta ili vriske. Vjerovali su da te zvuke ispušta demon koji time najavljuje smrt. “Ustvari riječ je o ptici Botaurus stellaris (u narodu popularnija kao bukavac nebogled). Ta vrsta ispušta specifične zvuke koji prilično liče na plač bebe i to je maštovite seljake, pomalo uplašene, navelo da ispredaju razne bajke. Drekavcima su strašila djecu sve dok se nisu pojavile babaroge.”

Objasnio je priče o kozarskim vješticama sve potkrepljujući stvarnim argumentima. Ukratko, sve one su bile prevarantice i zarađivale su na muci i strahu seljaka.

Knjiga je imala nekih stotinjak strana, nije bila pozamašna ali je njen najveći dio bio posvećen sljedećoj temi: Misteriozne šume Kozare.

“Pred kraj Drugog svjetskog rata primjećuje se nagli razvoj flore i faune kod nekoliko šuma na Kozari. Ja sam istražio svega tri takve šume. Dvije na Lisini i jedna u selu Potkova, nadomak Majevca. Primjetio sam čudna ponašanja još jedne šume ali nisam imao priliku da je istražujem. Drveće je počelo naglo da se razvija i stvara guste drvorede. Biljke su se deformisale. Mnoge vrste nisu opstale. Sve se to dešava za manje od jedne decenije… Slično se dešava sa životinjama. Mnoge sam pronalazio lešine, deformisane na razne načine.” Gospodin Lalović je čak fotografisao nekoliko deformacija biljaka i životinja. Na primjer, pronašao je visibabu sa lukovicom težine od pola kilograma. Vjeverica sa nenormalno dugačkim repom. Zabezeknuto sam posmatrala sve te fotografije.

“…Ljudi, uplašeni da se radi o nekim vještičijim kletvama, nisu mnogo zalazili u te šume. Samo je bilo hrabrijih seljaka na Lisini koji su sjekli jednu od tih šuma i tada su pronašli u zavučenoj pećini ostatke labaratorije. Bio sam prisutan kada su iznosili epruvete zamrljane materijom nedefinisane boje. Pokušao sam da utvrdim o kakvom je sastavu riječ ali nisam imao dovoljno sredstava niti podrške. Baš naprotiv, svi su osporavali moj rad. Istraživao sam susjednu šumu na Lisini, ali tu nije bilo tragova kao u prethodnoj. Takođe sam našao nekoliko staklenih epruveta, ostatke municije i logorskih vatri. U Potkovi sam našao još neke tragove koji potvrđuju moje sumnje. Sve je ukazivalo na to da su u tim šumama boravili okupatori te da su imali neke dodatne misije na Kozari…”

Gutala sam rečenice očima. Da sam ovo sve čitala prije odlaska u Potkovu vjerovatno bih mislila da je pisac lud. Sada više nisam sigurna ni da li sam ja normalna ali njegove riječi su imale smisla. Vjerovao je da su Njemci pokušavali da rade zahvate na ljudima i životinjama ali nisu bili uspješni te su se povlačili a dokaze uništavali u šumi. Mnogo puta sam čula za razne bolesne eksperimente u toku Drugog svjetskog rata i ne bi me začudilo da su pokušavali to da urade na Kozari, širokoj i neistraženoj planini punoj tajnih mjesta. Tvrdio je da su koristili nepoznate materije koje su čudno djelovale na organizme. Većina organizama nije mogla da preživi ali oni koji su uspjeli pretrpili su razne promjene.

Smatrao je da nisu ni sami bili svjesni šta koriste niti su slutili da će raspršivanje te materije da učini svoje tek nakon nekoliko godina. “Pokušao sam da govorim o tome ali bio sam ugnjetavan. Iz nekog razloga žele to da zataškaju. Ne znam ni da li će iko ove moje zapise da objavi ili sačuva od zaborava. Znam samo da Kozara krije mnoge tajne i da su na njoj bila mnoga čudovišta ali pod čudovištima ne smatram ni vještice ni drekavce već ljude.” 

Sada sam pokušala sama da donesem neke zaključke. Pretpostavimo da je ovo sve istina. Radije ću i u ovo vjerovati nego u natprirodne sile. Da li su koristili neke supstance koje su dovodile organizme do neke mutacije? Možda je zvijer sa crvenim očima obična mutirana životinja? Toliko nejasnoća a ni jedan odgovor.

Čim sam stigla u Potkovu požurila sam prema Miloševom imanju. Morala sam sa njim da porazgovaram u svemu. On bi jedini mogao da me sasluša i razumije. Jurnula sam niz uvalu ka njegovoj kapiji. Polako sam je sama otvorila jer sa željela da ga iznenadim. Vrata su bila otškrinuta i laganim koracima sam ušla u dnevni boravak.

“Otkud ti tu?”, kao metak pogodi me Ljubičin glas. Bila je sklupčana na fotelji umotana u deku kojom je Miloš mene pokrivao. Mislila sam da ću se srušiti.

“Ko je to došao?”, Miloš se pojavi na vratima i poblijedi kao krpa kada je vidio mene zaprepaštenu. “Irena, mogu objasniti.”

Kakav kliše! Kao u lošem ljubavnom filmu! Mislila sam da će mi eksplodirati grudi od težine koja se sručila na njih. “Sumnjam da možeš objasniti.”, ne znam otkud mi tolika hrabrost i snaga ali moja ruka poleti kao strijela i razbi se po Miloševom obrazu.

Napomena: Pomenuta knjiga “Misterije planine Kozare” i njen pisac su dio autorove mašte. Takođe sela Potkova i Majevac su izmišljena, dok planina Kozara zaista postoji. Vrijedi pročitati neke istorijeske činjenice o ovoj nevjerovatnoj planini i ponešto sam je ubačeno u priču. Kozara je stvarno bila okupirana u toku Drugog svjetskog rata ali podaci o eksperimentima njemačkih naučnika na njoj su fikcija. Legende o vješticama i drekavcu su istinite. Legenda o zvijeri sa crvenim očima je izmišljena. Sve dalje činjenice navedene u priči uvijek uzimajte sa rezervom jer mogu biti istinite ali i ne moraju.

Dio:| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |

Sve priče koje ste propustili pronađite OVDE.

Pratite blog i na Facebook-u!

Advertisements

36 komentara na “Vidova šuma (5)

  1. Kad sam počinjao da čitam ovu priču prva asocijacija mi je bila na Tvin piks,ono mali gradić,Lora Palmer,je ova što je pojela čudovišta itd…Naravno glavni lik,mada žensko je agent Kuper 🙂 Ipak posle ove epizode moram u pomoć da pozovem Moldera i Skali,ono to je njihov faks,tajanstveni eksperimenti,koje zataškava vlada i naravno čudna i neobična bića,kao ubila za X-Files 🙂 I naravno elementi meksičkih sapunica,čuvena trojka,a ne ona u krevetu,nego onaj ljubavni trougao,ja moj dečko i njegova devojka 🙂 Ali pošto ovo vuče na domaće krajeve da kažemo ima elementa Žikine dinastije,još da u naraednu epizodu ubaciš Milana i Žiku i to je to 🙂 I komenar oko napomene:eto vidiš kako tajanstveno i napeto zvuči knjiga “Mistreije planine Kozara”,ha,ha pre kao neki botaničarski priručnik 🙂 Zamisli da je Den Braun neku svoju knjigu umesto Da Vinčijev kod krstio , Tajna pećine kod Zvornika,pa ne bi prodao ni 20 knjiga 🙂 Kupujmo domaće,ali pišemo na stranski,jer smo si tako navikli 🙂 Toliko vidimo se za pet dana u 20:45 minuta(tada ja ostavljam komentare) i ubaci elemente iz The Walking Dead tu seriju mnogo volem 🙂

    Liked by 1 osoba

    1. Ju šta si ti serija povezao sa ovom mojom pričom to je strašno. Meni je baš super naziv “Misterije planine Kozare” i nemam ništa protiv. Potpuno sje svejedno, što se mene tiče, gdje se radnja odvija. 😄

      Nisam gledala ni Twin piks ni Walking Dead pa svaka sličnost sa tim serijama u narednim dijelovima biće puka slušajnost. 😂

      Liked by 2 people

  2. ako na nesto lici… onda je to serlok holms nova verzija Baskervilskog psa. ali neka te to ne uzbudjuje. ja nalazim knjizevne reference gde god pogledam . odlicno je. posebno taj ih pripovedac. sita sam sveznajucih. pa bekgraund sa jeftinom ljubavnom pricom…ili pak, nije tako jeftina???nestanak prijateljice. socijalni okvir selo grad. kompleksno. u maniru odlicnog pripovedaca.

    Liked by 2 people

    1. Prije nekoliko dana sam dobila Baskevilskog psa na poklon mada sad ne stižem da čitam. Sve što pišem isključivo je iz glave ali normalno je da priča uvijek podsjeti na neku prethodnu jer toliko je miliona knjiga na svijetu teško je napisati nešto potpuno drugačije ali ako sam razmisljaš mislim da je moguće biti svoj.

      Vjerujem da nikada nisam imala inspiracije kao baš sada kada ne mogu da čitam knjige jer tada se oslanjam potpuno na sebe.

      Hvala ti što čitaš i vidiš kompleksnost priče. To je bio ustvari moj cilj, objediniti više tema u jednu da li ću uspjeti sve da iznesem do kraja, vidjećemo.

      Lijep pozdrav, Aleksandra. 🌹🌹🌹

      Liked by 4 people

  3. Draga djevojko to što ti radiš je nevjerovatno da nemam riječi. Čitam ti obe priče i pitam se šta jedna mlada glava moze da smisli. Svaka ti čast ne trebas se više brinuti šta drugi misle ti piši po svom ovo je vrhunski. Ovo tvoje pripovkedanje je toliko zanimljivo i intrigantno da se ne bih začudila da jednog dana budu snimane serije po ovim pričama

    Liked by 4 people

  4. Eto, i ja taman da pitam postoji li pomenua knjiga kad videh na kraju napomenu. Opis knjige je toliko uverljiv kao da stvarno postoji. Inače, ne bih se složila sa prvim komentarom. Zašto bi Den Braun pisao o Kozari ili pak ljudi sa Balkana o Tvin Piksu. Bloddy ima izvanrednu ideju: promocija domaćeg ambijenta koji je jednako zanimljiv kao SAD, možda i više. Nadam se da je asocijacija na Žiku samo šala tako da ne bih komentarisala. Ova priča je original i to je zadivljujuće. Samo napred.

    Liked by 1 osoba

  5. Mene je ova prica podsetila na “Vidovu sumu”i blogericu Krvavi leptir, samo ona moze ovako nesto da napise 😉 Bravo!
    E sad ovako, zamisli i mene je isto podsetilo na jednu seriju ali nema niceg loseg u tome, samo neki detalji u vezi sume i u vezi eksperimenata, serija” Internat”obozavala sam tu seriju.
    Tok price se potpuno okrenuo i to je super, naravno da svi jedva cekamo sta ce se dalje desavati i sta ta LJubica radi kod Milosa. Svi cekamo Irenu da zakoraci u sumu i otkrije sve njene misterije. Samo ti pisi i pusti ljude da misle :* :* :*

    Liked by 1 osoba

    1. Dok vas podseća sve na razne serije i knjige a ja ni jednu gledala/čitala nisam ne brinem se. Čak mi imponira što vas podsjeća na 20 različitih djela. 😁

      Mislim, toliko je priča sa misterijama, čudovištima, eksperimentima… nije to ništa novo samo ja to pišem na svoj način i sigurna sam da nećete naći nešto što stvarno liči na ovo već samo djeliće neke.

      Poljubac za tebe! 💋💋💋

      Liked by 2 people

  6. Pitam se šta bi bilo da su pisci nekada imali ovakvu povratnu informaciju istog časa. Da li bi ih možda ometalo u nastavku pisanja, da li bi ih skrenulo sa putanje, na bilo koji način uticalo na ishod svega.
    Mislim da je ipak, pametnije sve napisati odjednom, pa laganice objavljivati. Ovo je vezano za onaj prethodni post.
    To što nekome liči na ovo ili ono, prosto je neminovno. Na kraju, uvek čitamo pisca kroz pisca, ili čak više njih.
    Meni se ovo sve svidja i liči samo na tebe. 🙂 🙂 ❤

    Liked by 2 people

    1. Ma razumijem ja komentare drugih i volim slušati povratne informacije.

      To je kao kad bi neko rekao Sumrak saga i Vampirski dnevnici liče jer se radi o vampirima iako je radnja sasvim drugačija kao vrijeme i mjesto.

      Uživam pisati za vas i hvala tebi što čitaš. 💋❤

      Volim

      1. E, to je najvažnije što uživaš. Što imaš strast prema pisanju, znaš to se oseti. Ne bih volela recimo, da te neko ometa, pa da ti odstupaš od nekih stvari zato što eto zaboga, da ne zaliči na nešto.
        Samo sam se pitala da li bi Hese bio Hese, Andrić Andrić…
        Čitam, čitam nego šta… 🙂
        Pozdrav

        Liked by 1 osoba

  7. Ti devojko da ostaviš sve i da sedneš i napišeš ceo roman, da raširiš priču, a ne da nas zezaš sa ovim nastavcima. Bez zezanja, mislim da te ovakvo pisanje sputava da se razmahneš i sve da nas pobiješ. I bravo još jednom!

    Liked by 1 osoba

  8. Ovo je sjajno i slažem se sa svim komentarima. Samo nastavi tako, stil, likovi, radnja, sve je za čistu desetku. I da, ima onaj štih Baskervilskog psa, mada mene stilski podsjeća na H.P. Lovecrafta, kitnjasto, detaljno, s gomilom nekih sitnih detalja, atmosferično. Doduše, Lovecraft nije imao ove romantične elemente 😀 Ali sjajno, zaista sjajno. Jednog dana po ovome snimiti neki TV film ili mini seriju. Samo nastavi 🙂

    Liked by 1 osoba

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s