Vidova šuma (4)

To je bila Bosa! Ona je vrištala. Bunilo me odmah napusti te skočih iz posteljine grabeći nož koji sam držala na stolici kraj kreveta. Bila sam preplavljena ledenim strahom. Njeno zapomaganje više nisam čula ali sam znala da moram otići tamo. Ko zna šta se dešava u ovoj mrkloj noći?!

Nisam palila svjetlo, samo sam navukla na sebe jaknu i bešumno sam napustila svoju kućicu. Svježina martovske noći me zapljusnula brišući svaki trag pospanosti sa mene. Polako sam se kretala uz zid škole. Vidjela sam da su sva svjetla ispred njene kuće uključena, kao i nekoliko sijalica kod čika Stanka i sveštenika. Mislim da je svu Potkovu digla na noge.

Gotovo sam izašla na put kada se začu pucanj. Vrisnula sam istog trena.

“Irena, jesi dobro?!”, iza mene se, niotkuda, stvorio Miloš. Preko pamučne sive trenerke i obične bijele majice je imao navučen neki stari duks. I on je očigledno tek ustao iz kreveta. Lijevom rukom me nježno držao za rame a u desnoj je nosio pušku.

“Jebote, šta je ovo?”, još uvijek sam se tresla.

“Ne znam. Idi ti u kuću i zaključaj se. Nije pametno da sama lutaš noću.”

Pošla sam da se usprotivim ali tada ugledašmo kako Stankov sin, Vladimir, juri ka Bosinoj kući. Poče galama. Prepoznala sam Dragin glas. Miloš pojuri ka njima a ja sam ga pratila. Na ulazu je stajala Bosa sa djecom. Dok je ona plakala Mitar i Milena su samo izgubljeno stajali, blijedi kao krpe.

“Boso, šta se desilo?!”, odmah sam im prišla hvatajući djecu za ramena “Da li ste dobro?!”

“Čula sam neku buku i samo jedan kratak lavež… Drago je hrkao pored pa sam jedva i opazila…”, jecala je “Neka nesreća me natjerala da izvirim na terasu i pogledam… Džeki je čudno ležao, na mjesečini se vidjela krv… Onda crna sjena pređe preko… Toliko sam se prepala…”

Opazila sam kako Miloš trči iza kuće za drugim glasovima. Pomazila sam Milenu po glavi “Ne brini, sve će biti dobro.”

Iza kuće nas je dočekao užasan prizor. Džeki je bio njihov šarplaninac. Ogroman pas koga sam se pomalo plašila kada bih išla do Bose. Ležao je nepomično sav u krvi.

Pucanj, od kojeg sam vrisnula, je došao iz Dragine puške. “Bio je još živ kada sam ga našao. Morao sam da mu skratim muke.”

Ubrzo za nama su došli Igor i Goran, te sveštenik Luka. Dopalo mi se koliko se odmah svi nađu jedni drugima u muci. Inače važim za osobu koja ima jak želudac ali je siroti pas bio sav unakažen. Nešto mu je napalo direktno lice i vrat. Smješten odmah ispred ulaza u tor i štalu godinama im je čuvao ovce i ostale životinje. Noćas nije imao šanse. Primjetila sam da su vratašca tora gotovo izvaljena. “Vjerovatno ga je uplašila Bosina dreka. Mrtve bi probudila.”, reče Drago kada je vidio kako prilazim ovcama “Sve su na broju.”

“Neka nam je Gospod Bog u pomoći.”, otac Luka se prekrstio “Da imam gdje da odem, još odavno bih otišao, ali ko bi starog popa uzeo u službu?”

“Ne kukaj, ti bar imaš neko zvanje.”, Drago mu odbrusi “Šta ćemo mi seljaci što se hranimo od svoje zemlje? Da je ostavim i hodam kao goli prosjak po gradu? Ili da se jadnim kćerima natovarim na grbaču kad i one jedva preživljavaju? Dovoljno je što ću im poslati Milenu i Mitra čim završe četvrti razred!”

“Dobro, ljudi, nećemo se sada raspravljati.”, Miloš je smirivao situaciju “Hajde da zakopamo psa.”

Već je počelo da sviće kada se situacija smirila. Stajala sam na terasi i posmatrala sam šumu koja se prostirala po sredini sela. Koljena su mi klecnula jer sam shvatila da bi predator iz šume došao do Draginih ovaca mora prvo da prođe iza crkve i škole a samim tim i do kućice gdje sam spavala. Možda je vuk (bar se nadam da je vuk) išao okolo i tada bi prošao kraj Igorovog i Goranovog imanja, zatim kraj Miloševog te bi se popeo do kuće gdje je živjela Ljubica pa bi prošao iza sveštenikog i čika Stankovog zemljišta i tek onda do Bosinog.

Nekako je ovaj dio najviše ugrožen jer se nalazi na uzvišenju gdje je šuma najgušća. Kako se spuštate dole krošnje slabe i sve te kuće su mnogo dalje od šume nego što je to slučaj sa ovih šest domaćinstava. Shvatila sam da se i meni strah polako uvlači u kosti.

“Sigurna sam da se radi o vuku.”, rekoh kada sam se vraćala kući zajedno sa Milošem, Igorom i Goranom.

“Moguće je. Smiješ li ostati sama?”, upitao me je Miloš.

“Mišo, ne kradi mi djevojku!”, reče Igor šaljivo. I sama sam primjetila da sam mu simpatična ali on nije bio moj tip muškarca. “Učiteljice, ako se plašiš uvijek imaš sobu kod mene.”

“Hvala na velikodušnoj ponudi ali sada je već svanulo. Danju čudovišta spavaju.”

Kada smo stigli do škole Miloš otvori kapiju i isprati me do vrata. “Lijepa si tako raščupana.”

Zar je njemu do udvaranja poslije svega? Ipak je uspio da mi izmami osmjeh na lice.

***

Nedelja je dan kada se ujedine “donji” i “gornji” dio Potkove. Gotovo svi seljaci idu u crkvu. Nisu baš svima razlozi religiozne prirode ali to nije bilo važno, posebno ne ove nedelje.

Ja sam zakasnila na veliki dio službe jer sam se uspavala zbog prethodne, burne, noći. Otac Luka se trudio da zadrži koncentraciju na molitvi ali nije mu išlo najbolje zbog žamora u crkvi. Bosa je bila glavna zvijezda te je stalno neko prilazio da je ispita o sinoćnim događajima. Za razliku od nje Drago je stajao uspravno kao svijeća, neraspoložen za razgovor.

Ugledala sam Miloša kako stoji pored jedne sitne djevojke guste frćkave kose. Odmah sam zaključila da je to Zorica. Gledala je u pod i činilo mi se da je bila najviše posvećena molitvi. Odmah pored njih spazih Bogdana kako drži za ruku jednog muškarca visokog gotovo dva metra. Iako je Miloš bio krupnije građe kraj ovog je djelovao kao dijete. To mora da je Savo!

Bogdan uopšte nije ličio na oca. Savo je bio crn i tamnog tena dok je Bogdan imao smeđu kosu i sasvim blijedu kožu. Ipak, primjetila sam očinsku ljubav u Savinim očima dok je gledao sina. Čas bi ga nosio u naručju jer mu je naporno da dugo stoji a čas bi ga držao za ruku pored sebe. Vidjela sam da se mali Bogdan lijepo slaže i sa Milošem. Dok je u školi stidljiv i povučen, sa ova dva muškarca je bio prilično veseo i otvoren.

Poslije službe seljaci se nisu razilazili. Samo su izašli u crkveno dvorište i tu se razbacali po raznim klupama i stolicama. Baš sam pošla do Miloša i njegove sestre kako bi ih pozdravila ali Ljubica me preduhitri. Oštro me je presjekla svojim pogledom preko ramena. Shvatila sam to kao upozorenje da se ne približavam.

Pošla sam da tražim Savu. U toj misiji me spriječiše majke mojih đaka. Dvije žene su željele da znaju kako im se djeca snalaze i da li me slušaju. Za razliku od Mladenovog oca, pijanice, majka mu je bila sasvim pristojna žena. Biljaninu majku sam vidjela par puta jer je živjela u kući svoga svekra, čika Stanka. Neko vrijeme smo tako razgovarale a onda sam spazila Savu na česmi. Sipao je Bogdanu vodu u neku plastičnu čašu. Kulturno sam se izvinila ženama i pošla sam njemu u susret.

“Dobar dan.”, rekoh mu a zatim se obratih njegovom sinu “Ćao Bogdane! Kako si?”

Mali se odmah priljubi uz oca. “Dobro.”

“Jesi uradio zadaću?”, kroz smiješak sam mu postavila pitanje da ne bi mislio da ga samo provjeravam.

Jedva je klimnuo glavom. Bilo mi je krivo što se začas postidio a vidjela sam ga kako je veseo u Miloševoj blizini. “Idi kod Miše i Zorice. Igraj se sa njima”, reče mu Savo. Bogdan odmah odleti njima. Miloš ga podiže u naručje i tada nam se sretoše pogledi. Mahnuo mi je i ja sam mu stidiljivo uzvratila pomalo se plašeći Ljubice koja je stajala tik uz njega.

Savo se spusti na betonski blok koji je ležao pokraj česme. Ja sam uradila isto. Ćutali smo čitav jedan minut. “Dajana je dosta pričala o tebi.”, napokon je progovorio. Čekala sam da on prvi počne. “Znam da misliš da ja imam neke veze sa njenim nestankom, kao i njeni roditelji, vidio sam im to u očima onog dana u policijskoj stanici.”

“Iskreno, više ne mislim ništa.” Iako snažan i grubog izgleda nije se činio kao neko ko bi naudio Dajani. Takav utisak mi je odavao najviše zbog toga kako se ophodio prema Bogdanu. “Ljudi govore o nekoj zvijeri sa crvenim očima…”

Seljaci su prolazili pored nas kao pored kipova. Tek bi neko pozdravio. Sva pažnja je bila usmjerena na Bosu i sinoćni događaj. “Nisi zar i ti povjerovala u te bapske priče? To je jebeni vuk. Dajana je nasjedala na to baš kao i ti.”

“I ja stalno ponavljam da je vuk. Ona šuma je ogromna i niko ne zalazi u nju, ko zna kakvih se sve životinja namnožilo do sada.”, okrenula sam se prema njemu direktno ga gledajući u oči. “Reci mi, molim te, kako je mogla tek tako nestati? Plašim se samo… bila sam noćas tamo. Onaj šarplaninac je ogroman morao ga je napasti čudovišno veliki vuk da ga savlada.”

“Učestvovao sam u potrazi. Čak sam želio da idemo u mračni dio šume gdje ni psi tragači nisu smjeli ali i sam mislim da nema potrebe za tim. Nismo našli niti jedan njen trag a nosila je ranac i neku kesu, kako Bosa reče. Prosto…”, učinilo mi se da se suzdržava da ne zaplače “Moja prva žena je uradila isto. Otišla je bez pozdrava. Tek sam čuo za nju nakon tri godine. Javila se da pita kako je Bogdan. Bojim se da je i  Dajana uradila isto. Mislim da sam proklet. Eto, nikad nisam išao u crkvu ali otkako je otišla ja se molim i ne znam kome.”

“Savo, ja nju poznajem duže nego ti. Sigurna sam da ona nikada to ne bi uradila. Pričala mi je samo najljepše o tebi.”

Kiselo se nasmijao. “Ja sam odrastao sa svojom prvom ženom i mislio sam da je znam pa eto šta se desilo. Upoznajemo jedni druge dok smo živi, čovjek je čudno biće. Ne bojim se ja tih aveti iz Vidove šume. Fućka se meni za njima! Ja se bojim ljudi, pogotovo vas žena.”

***

Prva dva radna dana u sedmici prođoše sasvim mirno. Iako se još pričalo o nesreći u Bosinom dvorištu stvari su se polako vraćale u normalu. Dajanin nestanak gotovo da više niko nije ni spominjao. Kada bih zvala roditelje ili brata nisam im spominjala nikakve probleme. Imali su dovoljno egzistencijalnih briga. Jedva sam čekala svoju prvu platu kako bih im dala dio da plate račun za struju sa kojim su već dugo kuburili. Jedina stvar koja bi me više obradovala bila je da ponovo vidim Dajanu. Da li je stvarno otišla negdje daleko od svih, kao što je to Savo tvrdio? Otkako sam u Potkovi više ništa ne može da me iznenadi.

Jedina svijetla tačka u svemu tome su bila djeca i rad sa njima. Uživala sam u tome. Bogdan je i dalje bio previše stidljiv ali druga djeca su se postepeno odtvarala i bilo je zanimljivo komunicirati sa njima. U početku sam se teže snalazila radeći sa mješovitim odjeljenjem ali sigurna sam kako dani budu odmicali da neću imati većih problema.

“Iskreno, mislio sam da ćeš poslije onog u subotu odmah zapaliti za grad i da te više nikada neću vidjeti.”, Miloš nije izdržao duže od dva dana da me ne vidi te je u srijedu nakon nastave došao pravo u školu.

“Rekla sam ti već da me nije lako zaplašiti. Možda i ja baš kao i vi nemam drugog izbora…”

Smjestio se u prvu klupu odmah preko puta katedre za kojom sam ja ocjenjivala Biljanin i Mladenov kontolni iz matematike. “Svakako sam impresioniran tvojom odvažnošću.”, posmatrao me je kratko vrijeme. Osjetila sam prijatan miris sapuna i omekšivača. Nešto mi se na njemu toliko dopadalo a nisam bila sigurna o čemu se radi. “Pošto ovdje nema nekih mjesta da te izvedem na sladoled a mislim da ne bi bilo prikladno da te vodim ispred prodavnice smislio sam nešto drugo. Da li bi voljela da pođeš sa mnom?”

“Tek onda kada shvatim kakav imaš odnos sa Ljubicom. U nedelju sam htjela da ti priđem i upoznam tvoju sestru ali nisam smjela od nje. Mislim da bi mi glavu otkinula.”

“Ljubica je navršila osamnaest godina. Njena majka je sili da se uda jer u njihovoj kući nema muškaraca. Osjećaju se nezaštićeno. Zbog toga, otkako sam se vratio, ona kidiše na mene. Možda je oduvijek bila pomalo zaljubljena ali ona je deset godina mlađa od mene, gledam je kao dijete i uvijek ću joj pomoći šta god da joj treba ali ne osjećam ništa. Razumiješ?”

“Sigurno nemaš ništa sa njom?”

“Kunem ti se. Nisam je ni dotakao. Nemam takva osjećanja prema njoj dok tebe čim sam vidio nešto me je pecnulo ovdje.”, stavio je ruku na grudi.

“Blago tebi kada se tako lako zaljubljuješ.”

“I ti si zaljubljena, samo nećeš da priznaš. Sva porumeniš kada pričas sa mnom.”

Nije mi se dopadalo što je toliko samouvjeren. Ipak, stvarno me je počelo oblivati crvenilo. Bio je uporan i morala sam da pristanem da me izvede na sastanak. Svakako nisam imala pametnija posla. Sačekao je ispred kućice desetak minuta da se malo dovedem u red. Nosio je bijelu košulju i farmerke pa sam morala da se i ja obučem nešto ljepše. I ja sam izabrala bijelu košulju, sako i crne hlače. Molila sam Boga da nas neko od seljaka ne vidi tako dotjerane.

“Prelijepo izgledaš.”, rekao je.

“Živo me zanima gdje idemo ovako sređeni.”

“Mislio sam da ti pokažem crveni luk što sam sadio.”, nasmijao se i ja sam odmah shvatila da me zeza.

Spustili smo se niz uvalu i bilo je jasno da me vodi na svoje imanje. Sve je lijepo održavao. Voće je bilo podšišano, loza uredna, dvorište pokošeno… Napravio je pravu malu oazu mira.

“Stvarno je prelijepo ovdje.”, konstatovala sam.

“Ljeti je najljepše kada padne noć. Svitci se razlete po dvorištu, čujem cvrčke i udišem mirise trešanja, krušaka… Jedino ovdje se Zorica ne plaši.”

Ne bih se ni ja plašila. Sve je bilo ograđeno visokom ogradom a unutra je vladao neki spokoj. Kuća se baš lijep uklapala uz imanje. Fasada krem boje i ulaz obložen kamenom su upotpunili sve do sada viđeno. “Nemoj ni pomišljati da ću ući u kuću. Tek smo se upoznali ne znam tvoje namjere.”, rekoh ja kroz smijeh.

“Ne brini, vodim te iza kuće. Još nisi zaslužila da uđeš u moj dom, ali polako…”

Iza je imao predivnu ladaru sa drvenim stolom i stolicama. Na stolu je bila vaza sa ružama. Gdje li je samo našao te ruže? Dok sam uživala u pogledu on se negdje izgubio. Vratio se za par minuta noseći na tacni sok i sladoled. Morala sam da se nasmijem.

“Rano je još za sladoled!”, rekoh kroz šalu.

“Za ovakav sladoled nikada nije rano. Napravljen je isključivo od domaćih proizvoda kao i sok. Probaj.”

Sok od višanja. Milovao mi je nepca dok sam ga pila. Sladoled je izgledao još bolje. “Gdje ti je sestra? Zovi je da bude sa nama.”

“Ona je malo stidljiva i ne bi željela da smeta.”

“Što bi smetala? Čula sam već priču. Ne brini neću postavljati suvišna pitanja, želim samo da je upoznam a i grehota je da ne jede sa nama ovakav sladoled.”

Kratko je oklijevao ali onda je otišao po nju. Hodala je mišijim koracima prema ladari. Igor reče da ima šesnaest godina ali izgledala je mlađe. Danas je svoje lokne skupila u dvije pletenice. “Zdravo ja sam Irena.”, pružila sam joj ruku kada je sjela pored Miloša. To je prvi put da je vidim izbliza. Nisam mogla a da ne primjetim duboke oziljke na njenoj bradi i neprirodne linije po njenom bijelom vratu. Ko zna kroz kakav li je ona pakao prošla?!

Samo me je posmatrala svojim ozbiljnim očima. “Slobodno joj pruži ruku.”, reče Miloš “To je nova Bogdanova učiteljica.”

Polako je pružila svoju tanku ručicu a ja sam se trudila da je što nježnije prihvatim. Miloš nam je vješto servirao sladoled polivajući ga prelivom od višanja i jagoda. Nakon neugodnih početaka počeli smo on i ja da se zezamo. Miloš se šalio na moj račun da sam gradska djevojka i da sigurno ne znam hljeb umjesiti a ja sam obećala da ću se dokazati. “Zorice, šta misliš može li ona umjesiti hljeb?”

Tada Zorica slegnu ramenima i blago se nasmiješi. Vidjela sam da je Milošu laknulo što se opustila. Nakon pojedenog sladoleda on iznese “Čovječe ne ljuti se” te odigrašmo par zanimljivih partija. Izgubila sam osjećaj za vrijeme i kao da nisam primjetila da je pao mrak. Sa soka od višanja Miloš i ja smo prešli na njegovo domaće vino. Zorica je spavala u njegovom naručju pokrivena mojim sakoom. “Hvala ti na ovome.”, tiho je govorio “Zorica i ja se odavno nismo ovako zabavljali.”

“I ja sam uživala. Ko bi rekao da si ti tako dobar domaćin?”, našalila sam se “Skoro pa sam na tren zaboravila sve probleme.”

Ponovo sam bila čvrsto na zemlji sjećajući se zašto sam ovdje.

“Kasno je. Ostani ovdje.”

“Ne dolazi u obzir.”, odmahnula sam glavom “Ispratićeš me.”

“Popili smo. Probudiću te sutra ujutru na vrijeme da stigneš u školu.”

Tako smo se prepirali i ja sam ustala sama da pođem. Vino je učinilo svoje i jedva se zadrži da ne padnem. “Dobro, možda to nije loša ideja ali ne pokušavaj nešto što nije primjereno.”

“Zar imaš takvo mišljenje o meni?”

Zajedničkim snagama smo uspjeli da smjestimo Zoricu u krevet. On je bio nešto stabilniji od mene ali sam vidjela kako se naslanjao na svaki zid dok ju je unosio u kuću. Meni je donio posteljinu u dnevni boravak. “Imamo jednu praznu sobu ali mislim da ti je ljepše ovde kraj peći. Naložiću sada vatru. Noću bude hladno.”

Čim je vatra u peći počela da pucketa obio me je neki spokoj. Spustio se na kauč pored mene kako bi me pokrio. Njećno me je pomilovao po kosi. “Sada bih te poljubio ali neću da me sutra ubiješ na spavanju tvrdeći kako sam te pijanu iskoristio.”

Povukla sam ga prema sebi i on je to shvatio kao dozvolu da me poljubi. Usne su nam plesale u ritmu vatre koja je buktala u peći. Možda mi je pamet bila pomućena od slatkog vina ali znala sam da neću požaliti što sam otvorila svoje srce.

Dio:| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |

Sve priče koje ste propustili pronađite OVDE.

Pratite blog i na Facebook-u!

Advertisements

39 komentara na “Vidova šuma (4)

  1. Naravno kao i u svakoj dobroj seriji na TV uvek se epizoda prekine kada je najzanimljivije 🙂 Mada će ih verovatno ono čudovište prekine u sledeću epizodu,tako da od seksa neće biti ništa 🙂 Razmišljam se da uzmem svesku i počnem da zapisujem likove,ono toliko ih ima,ili ja imam suviše mali kapacitet u glavi za pamćenje likova ili će do kraja serije da se izređa ceo telefonski imenik 🙂 Šalim se,počela si da ubacuješ nove elemente i da se igraš različitim stilskim figurama,o tome ti i pričao probaj sve na kraju ćeš videti šta ti najbolje leži 🙂

    Liked by 4 people

    1. Likova ima puno više nego u prethodnoj priči. Lakše bi ih pohvatao da su razmaci između djelova manji, ovako neki likovi “ispare”. Moglo je da bude manje likova ali i to je jedan sitni eskperiment a ja inače više volim kada se radnja raslojava i ima više vršilaca iste. 😊

      Takođe volim da se poigravam i dodajem razne elemente. Bilo bi mi bezveze da se sve vrti oko Dajaninog nestanka i čudovišta te sam dodala romansu, ljubavni torugao, problem velike ekonomske krize koja je pogodila banjalučku regiju, i biće još nekih elemenata koji će da začine stvar.

      Nadam se da nećete poludjeti od mene. Hvala svima koji uporno čitaju i čekaju nastavke.

      Pozdrav Dalibore!

      Liked by 5 people

      1. Vrlo moguce, mada ne secam se kad se Milos pojavio u prosloj ili u drugoj po redu, svakako sumnjiv mi je od pocetka eto, tako ga vidim. Valjda zato sto znam da su tvoje price nepredvidive 🙂
        E da znas da sam se zbunila i nisam se mogla setiti ko je Bosa, prvo sam pomislila da je to Dijana i tako, ali uvek se svako moze vratiti i videti koji je to lik, mada ni nema potrebe jer ti nas lepo podsetis vec u sledecoj recenici ko je ko.

        Liked by 2 people

            1. Pokušavam tako da održim razumljivost. Eto, nešto mi se dopalo da u ovu priču uvučem više radnji i likova za razliku od prethodne i nekako u ovoj priči, ja lično, više uživam. 🙂

              Liked by 1 osoba

            2. Meni je svaka dobra. Sviđa mi se ta napetost koja je prisutna u svim pričama. Samo tako nastavi. Mada jedva čekam da počne da se raspetljava priča da nam daš makar mali trag o nestaloj učiteljici.

              Liked by 1 osoba

            3. Sljedeći dio će donekle da objasni pojedine stvari a u 6., najkasnije 7., dijelu dolazi ono što očekuješ. Mislim da će ova priča imati pribložno dijelova kao i prethodna mada su ovde postovi duplo duži. 🙂

              Volim

    1. Jao hahah. Nemam još nikakvu dijagnozu ali sve je moguće. Voljela bih da svi koji čitaju priču ostanu do kraja kako bi mogli da diskutujemo o svemu što se izdešavalo pa da sumiram utiske.

      Nadam se da ti se dopada i da ćeš ostati do kraja. Ja ću pokuštati do tada da shvatim da li su u pitanju glasovi ili ko zna šta. 😂

      Lijep pozdrav! 💋🌹🌹🌹

      Liked by 2 people

  2. Molim te, nikad nemoj prestati pisati! Veselim se jednog dana tvojoj knjizi (s potpisom naravno 😀 ) jer mogla bi satima sad čitati tvoje priče..i da, imam i ja jednog Miloša kraj sebe, ima još i takve vrste 😀
    Požuri s nastavkom ❤

    Liked by 2 people

  3. Interesantno je da si za veom kratko vreme uspela da “kupiš” mnoge blogere… To nešto znači… Bravo, samo napred.
    Eh, mi fini momci… Niko ne veruje da postojimo i odmah žele da nas pretvore u nekkave psihopate… 🙂

    Liked by 1 osoba

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s