Vidova šuma (3)

Djeca su zaista bila prekrasna. Odmah sutradan su bili tu da me upoznaju i donijeli su razne poklončiće. Unuka čika Stanka, Marija, poklonila mi je malu teglu meda. Mitar i Milena mi ubraše ruže iz Bosinog cvijetnjaka. Takođe su mi cvijeće donijeli Biljana i Mladen, njihove roditelje nisam znala ali biće prilike da ih upoznam jer sam planirala ubrzo sazvati roditeljski sastanak. Moj šesti đak je bio Božidar Bogdanović. Već sam znala ko je on iz Dajaninih priča. Davno mi se povjerila, još prije nego što se zaručila, da Savo ima sina. Detalje svega toga je trebalo da mi ispriča za vikend kada je nestala. Roditeljima nikada nije rekla da Savo bio oženjen i da je otac jednog dječaka. Možda je zbog toga odugovlačila svoj dolazak u Banja Luku jer je znala da im mora reći istinu prije nego što ih upozna sa čovjekom svig života. “Savo je dobar i plemenit muškarac. Pomalo je osoben ali ja znam sa njim.”, ispričala mi je jednom prilikom.

Mali je imao krupne pametne oči i gustu kosu boje kestena. Znao bi sve što sam ga pitala ali nije bio socijalan i otvoren kao druga djeca. To me je malo brinulo. Plašila sam se da je takav zbog mene. Pretpostavila sam da im se Dajana sviđala kao učiteljica. Gledajući njihove sveske i ispitujući ih shvatila sam da je radila odličan posao sa njima. Lijepo su pisali, izražavali se i naučili su dosta toga iz bontona i opšte kulture. Rekli su mi da je skoro svaki dan imala zajednički čas sa njima iako nisu svi bili isti razred. Ja sam odlučila da ne izmjenjujem njen koncept te sam nastavila da radim sa djecom kako je i ona.

“Hoće li se vratiti naša učiteljica Dajana?”, upitala me je Marija na odlasku.

“Hoće. Ja sam tu samo dok se ona ne vrati.”, rekoh prateći kako joj se oči šire od zadovoljstva.

***

“Kako je prošao prvi radni dan, učiteljice?”, Miloš je već sutradan došao da osposobi tuš kabinu.

Veče prije sam se istuširala tako što sam vodu ugrijala u loncu pa sam se zalivala stojeći u lavoru. Napravila sam poplavu do ulaznih vrata. “Nije loše. Djeca su veoma simpatična. Jedino što je mali Bogdan previše povučen.”

“On je kao i otac. Nije lako doprijeti do njih ali kada se otvore onda pokažu koliko su dobri.”

“Ti misliš da Savo nema nikakve veze sa Dajaninim nestankom?”, Milošu sam već rekla da smo Dajana i ja bile najbolje drugarice.

“Naravno da nema!”, zastao je gledajući me prodorno svojim smeđim očima “On je nju volio.”

“Šta je bilo sa njegovom bivšom ženom?”

“Ostavila je Bogdana i njega nekoliko dana pošto se porodila. Savo nije siguran  da li je Bogdan uopšte njegov biološki sin ali ga je prihvatio. I jedan i drugi su bili odbačeni pa su zajedno ostali u muci. Dajana je prva žena koju je Savo pustio u svoje srce nakon osam godina. Siguran sam da joj ne bi naudio.”

Tužno sam uzdahnula shvativši da se samo vrtim u krug. Miloš položi svoju krupni šaku na moje rame. “Ne moraš da nosiš taj teret na sebi. Vidim da si došla ovdje da je pronađeš.”

Shvatio je da ne želim više da govorim o tome te me je pokušavao oraspoložiti svojim šalama. Napravila sam nam večeru i on je ostao malo duže nego što je primjereno.

Škola se nalazila na uzvišenju u odnosu na ostatak sela. Lijevo je bila crkva a odmah desno nekoliko kuća. Bosina, čika Stankova i sveštenikova vrata su bukvalno gledala ka školi i mom kućerku te mi ne bi prijalo da vide kako se jedan mladi muškarac zadržava kod mene.

Ipak, samoća i sablasna tišina mi nisu prijale za razliku od njegovog društva. Miloš je bio simpatičan momak i njegove oči su mi ulivale mir i povjerenje. Vidjelo se da je školovan i izuzetno pametan te je znao da pokrene vrlo zanimljive teme. Da su drugačije okolnosti možda bih se počela i zaljubljivati u njega ali mi je trenutna situacija blokirala ta osjećanja.

Pričala sam mu o sebi, svojim anegdotama sa Dajanom i porodici. I on je prepričavao neke svoje doživljaje iz studentskih dana. Nije puno govorio o porodici. Rekao je samo da mu je otac poginuo u ratu a da mu je majka umrla prije godinu dana. Ima i mlađu sestru Zoricu i zbog nje se vratio u Potkovu.

“Zašto nju nisi doveo u grad kada si već imao posao?”, bila sam radoznala “Promjetila sam da mnogi odlaze odavde čim se ukaže neka prilika.”

Uzdahnuo je. “Ispričaću ti neki drugi put. Može?”

Klimnula sam glavom. Za razliku od mene Miloš je bio dosta opušteniji. Privukao je svoju stolicu bliže meni i osjetila sam kako njegova ruka klizi ka dnu mog struka. “Uživao sam večeras. Odavno se nisam ovako ispričao sa nekim.”

“I ja sam ali je sada vrijeme da pođeš.”, obuhvatila sam njegovu ruku i udaljila je od mog struka “Tvoja djevojka bi se mogla naljutiti.”

“Kakva djevojka?”

“Ljubica, ako sam dobro zapamtila ime.”

“Ah, ona. Nismo mi u vezi.”

“Stvarno?”, pogledala sam ga nepovjerljivo.

On je ustao oblačeći jaknu u hodu. “Garantujem ti da nismo u vezi samo je malo komplikovano za objasniti.”

“Mrzim stvari koje su komplikovane za objasniti.”, ispratila sam ga do vrata. “Laku noć, Miloše.”

“Laku noć, Irena. Stvarno sam uživao.”, sam je otvorio vrata “Ponovićemo jedno ovakvo druženje.”

“Nisam baš sigurna.”

“Ja jesam.”, namignuo mi je.

Kroz prozor sam ga posmatrala kako ide niz put. Njegov ranč se nalazio nešto niže u uvali. Odmah do njegovog imanja su imali ranč Goran i Igor. Oni su Miloševa braća od strica. Shvatila sam da je većina porodica u Potkovi u nekom srodstvu. Sve je nekako povezano i trebaće mi vremena dok pohvatam konce. Ko zna šta li krije ovo neobično mjesto? Da li krije i moju Dajanu? 

***

Došao je i vikend. Ostala sam na selu praveći plan i pišući pripreme za časove. Bila je to lijepa martovska subota okupana suncem. Svuda u daljini su se čuli traktori i vika seljaka i takva atmosfera me prosto tjerala da izađem napolje.

“Nemojte se izgubiti učiteljice!”, iza leđa sam čula poznati glas. Ugledala sam Igora kako nosi naramak nekih letvica. Iza brade se nadzirao osmjeh.

“Pokušaću. Bilo bi dobro kada bi mi neko pokazao put do prodavnice.”, pošla sam da nabavim par namirnica i konac da zakrpim paravan u sobi.

Igor baci naramak letvi i pođe meni u susret.

“Nećeš to ostaviti tek na putu?”, pitala sam zbunjeno.

“Pokupiću poslije. Ne smijem dozvoliti da izgubimo još jednu učiteljicu.”

Znam da je Igor imao dobru namjeru ali ta njegova rečenica me baci u neki očaj. Dani se nižu jedan za drugim a o njoj nema nikakvih informacija. Kao da je propala u crnu zemlju.

“Šta misliš da li je moguće izgubiti se u ovoj šumi?”, još smo bili na uzvišenju i mogla sam da posmatram more od drveća i žbunja. Šuma se kilometrima prostirala i bila je nevjerovatno gusta.

“Moguće je i te kako. Pogledajte kolika je.”

“Možemo li da se ne persiramo?”, zamolila sam ga jer mi je bilo pomalo neprijatno što me persira muškarac koji je čak stariji od mene. Kada je klimnuo glavom nastavila sam sa pitanjima. “Da li su policajci pročešljali šumu?”

“Nije ovo bilo kakva šuma.”, primjetila sam strah u njegovim očima “Ovo je Vidova šuma, učiteljice. Vi iz grada se možda podsmijavate nama ali se i vi plašite. Jesu, pretražili su spoljašnji krug šume. Čak smo i mi muškarci u selu pomagali ali niko nije smio da ide u dubinu gdje sunce ne sija. Nisu ni našli nikakvih tragova pa su zaključili da nema potrebe ići dublje.”

Primjetila sam da su djelovi gdje počinje ta Vidova šuma koji graniče sa selom ograđeni. Očigledno da zaustave nekoga ili nešto. Stvarno su vjerovali da zvijer vreba iz mračne dubine toliko snažno da je i mene prolazila jeza. Zaista, nikada nisam vidjela toliko gustu i zbijenu krošnju nije ni čudo što je unutra mračno i danju.

“Pa da li je iko ikada vidio tu zvijer crvenih očiju?”

“Ko je vidi on ne preživi. Samo je jedna osoba preživjela njen napad ali od nje nećeš saznati mnogo.”

“Zašto?”, bila sam uporna. “Ko je ta osoba?”

“Moja sestra od strica. Zorica.”

To je Miloševa sestra, odmah sam zaključila. Odjednom sam imala toliko pitanja ali smo došli do prodavnice i tu se tema rasplinula. Više nisam mogla da navedem Igora da mi govori više o tome.

Prodavnica je bila dvostruko manja od kioska u kojem sam radila. Sjetila sam se Andrijane i njenog kokosovog ulja. Ovdje bi bila srećna da ima i suncokretovo. Ispred prodavnice je bio drveni sto sa dvije klupe. Izgleda da u svakom selu ako ima prodavnica ima i mjesto ispred gdje se pije “na teku”. Ni u Potkovi nije bilo ništa drugačije. Četiri muškarca su pila i pivo i pušila motani duvan. Kada su mene ugledali nastala je tišina.

“Dobar dan.”, pozdravila sam ih i oni tiho uzvratiše. Igor je ostao sa njima pričajući a ja sam kupila ono što sam mogla. Shvatila sam da ću većinu stvari ubuduće morati da donosim iz grada.

“Ti učiš mog sina.”, obrati mi se jedan od muškaraca. Strašno je zaudarao na alkohol i znoj. “Mlađu.”

Začudila sam se da je ova pijanica Mladenov otac. Dječak je, za razliku od oca, izgledao uredno i lijepo se ponašao.

“Divan dječak. Treba da se ponosite.”

On se nasmija. “Sve je to moja zasluga. Samo kada vidim da se otima ja do'vatim svoj kaiš.”

Ostali se pridružiše njegovom smijehu.

“To nije lijepo, gospodine.”

“Ih, učiteljice! Nije vam ovo grad. Tamo kod vas je sve normalno osim onoga što je stvarno normalno. Djeca tuku roditelje, muškarci sa muškarcima, žene sa ženama… ovdje ja to neću dozvoliti.”

Ako sam išta naučila u svom “bludničkom” gradu to je da se ne raspravljam sa pijanim čovjekom tako da nisam htjela da mu objašnjavam bilo šta u vezi sa gradovima i porocima.

“Rekao mi je šofer da si se družila sa ovom uč'teljicom što je nestala.”, dobaci drugi muškarac. Igor me čudno pogleda jer mu nikako nisam spominjala taj detalj. “Sigurno si ođe da je tražiš.”

“Bojim se da nema vajde od toga.”, dodao je treći. “Ni jedna se nije pronašla.”

Našli smo malu Zoricu al’ isti dan kad su primjetili da ih nema.”

Da ih nema? Nejasnoća je bilo sve više.

“To je bila sreća. Mala je uspjela da izađe na svjetlost a ono neće na sunce.”, Mladenov otac se odjednom otrijeznio.

Nastala je neka neprijatna tišina te Igor i ja pođosmo nazad. “Učinilo mi se da je jedan od njih rekao da Zorica nije bila sama tada.”

Ponovo sam sama nosila vreće. Nije da sam ja neka slaba žena ali sam voljela džentlmene. Igor to nije bio ali mi je sada bilo važnije da podijeli sa mnom što više informacija nego da bude pažljiv. “Moj stric i strina su prvo dobili Miloša a onda je strina ostala trudna i nosila je blizanke. Nikada nisu ni upamtile svog oca jer je poginuo u ratu.”

Sljedeće Igorove riječi su mi parale srce. One su imale samo sedam godina kada su se zaigrale i nestale u Vidovoj šumi. Zoricu su uspjeli da pronađu taman na granici šumske tame i svjetlosti. Bila je sva izderana i u teškim ranama ali je preživjela. Milicu, njenu sestru, nikada nisu pronašli.  Zoričine rane su zarasle ali su ostali duboki fizički ali i psihički ožiljci. Od tada više nikada nije progovorila. Jedini živi svjedok o postojanju te aveti je šesnaestogodišnjakinja koja se potpuno zatvorila u svoj unutrašnji svijet.

Jadna djevojčica. Jadni Miloš. Zato nije želio da priča o tome. Vjerovatno je to bolna tema za njega. Sada, kada mu je j majka umrla ostala je samo ona. Život zna da piše stvarno čudne priče a ova moja postaje sve čudnija.

***

“Možda je to bio vuk. Vukovi su predatori.”, tog dana sam sjedila kod Bose i pile smo kafu. Pokušavala sam da nađem logično objašnjenje.

Bosa je podjednako vjerovala u tu zvijer kao i drugi. “Ta šuma je ukleta. U to nemoj da sumnjaš. Kažu ljudi da je taj pokojni Vid, vlasnik šume, molio seljake da sijeku šumu i uzimaju drva koliko god žele. Samo da je nestane ali niko nije htio. Ona je uporno rasla i zgušnjavala se. Ljudi pričaju da su viđali jelena velikog kao konj sa rogovima dugačkim preko metar. Rijetko se sad viđaju životinje da izlaze iz nje ali ja se sjećam…”, Bosa je nastavila da govori kroz šapat “Kao mala sam vidjela zeca… njegovi zubi… bili su šiljati…”
Bosa je opisivala tog zeca ali ja sam prestala da je slušam. To je sve ludost! Dosadno im je i izmišljaju kojekakve priče! 

Ako su se i desili neki napadi to je sigurno bio vuk. Baka i deda moje majke žive na selu i nije rijetkost da im lisica odnese kokoš, da vuk napadne ovce… prosto oni su predatori, love životinje koje su na prehrambenom lancu ispod njih i to je to.

Te noći sam uspjela sebe da ubijedim da ne postoje nikakve zvijeri i aveti. Uvijek sam vjerovala svom zdravom razumu i ne znam šta me je sad spopalo da me umalo zaplaši šaka maštovitih seljaka. Čim sam se dozvala pameti strah je nestao.

Razmišljala sam o sirotoj Miloševoj sestri, o njemu. Iako smo se tek upoznali bio mi je drag. Prijalo mi je društvo sa njim i zato mi je posebno bilo žao zbog njegove tužne životne priče. Tako sam i zaspala ali opterećena bolom i nedostatkom svoje najbolje drugarice sanjala sam neke teške snove. Dozivala me je ali ja nisam mogla da je vidim. Počela sam da plačem od muke jer sam osjećala da je blizu ali nikako da je pronađem.

Tako sam se i probudila okupana u znoju i suzama. Gledala sam u plafon izbezumljena. Sablasnu tišinu zapara vrisak. Naglo sam ustala. Ponovo se čuo nešto slabiji ženski jauk. To nije san! Neko zove u pomoć na javi!

Dio:| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |

Sve priče koje ste propustili pronađite OVDE.

sinisa
fotografiju snimio: Siniša Milovanović

Pratite blog i na Facebook-u!

Advertisements

21 komentar na “Vidova šuma (3)

    1. Haha jao Negooo. 💋💋💋❤
      Voljela bih ja da je gušće ali za razliku od prethodne priče koju sam počela objavljivati kada sam imala unaprijed 5 spremnih dijelova ovdje pišem jednu poslije druge kada se objavi. Pet dana je taman dovoljno da stignem napisati novi dio zbog drugih obaveza.

      Obećavam da ću sa sljedećom pričom drugačije.

      Puno poljubaca šaljem u Niš. 😚

      Liked by 2 people

  1. U prošlu priču si uvela pojam “električar”,evo sad si i ubacila prezime Bogdanović,naravno sve sličnosti sa stvarnim osobama i događajima su čista slučajnost i proizvod autorove mašte :-)Naravno sad se pronašao u liku Igora,jer majstor je majstor,pa makar bio drvodelja 🙂 Kako da podignem komparaciju u hvaljenju tvog pisanja,a da to ostalim čitaocima ne zazvuči-Ma ovde nisu baš čista posla 🙂 Šalim se,i piši na 2.5 dana viš’ da ljudi crkoše od znatiželje kako će se sve ovo završi :-)))

    Liked by 3 people

  2. Nisam bila upoznata sa ritmom objavljivanja, čak sam se ponadala da je u ovom delu kraj, kad…ostadoh pred spavanje u Vidovoj šumi i neizvesnosti! Progutah sva tri dela kao zver, pa evo sad i komentar koji bi trebalo da ubrza pojavu nastavka priče 🙂 Stvarno sjajno pišeš!

    Liked by 1 osoba

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s