Vidova šuma (1)

Skupljala je posljednje atome snage dok je trčala provlačeći se kroz mnoga stabla. Nije znala da li je već svanulo jer je šuma bila toliko gusta da sunce nije dopiralo u njen centralni dio. Umrijeće. Shvatila je to ali je i dalje trčala. Čula je korake i režanje svoje Smrti. Sva izderana i gola od pasa na dole osjetila je kako joj se sitno iverje i kamenje zabija u stopala. Smrt je trčala za njom sve brže a ona je usporavala. Zapela je za neki korijen izdignut od zemlje i pala je. Gotovo je. Smrt nije više režala, samo je glasno disala. Iza se čuo izopačeni smijeh. Gladna i oštrih zuba zakoračila je sirotu djevojku koja je plakala. Iz čeljusti Smrti je šikljala slina koja je u slapovima kapala po licu preplašene žrtve. Djevojka je poželjela da umre istog trena ali je, nažalost, njen kraj bio dug i bolan…

Mrzim ovak kiosk. Odmah je tu ispod moje zgrade i sve komšije i prijatelji sa kojima sam odrasla me gledaju tu kako radim i osjećam njihovo sažaljenje i podrugljive poglede. Prije dvije godine sam na Filozofskom fakultetu završila Učiteljski studij kao jedan od najboljih studenata u generaciji. Moji roditelji su bili toliko ponosni i hvalili su me na sva usta kao da nisu znali kako su teške ove posljeratne godine. U Banja Luci, a i šire, je vladala velika kriza. Industrija je izumirala, plate su bile male i neredovne a pronći posao u struci je bio ravan dobitku na lutriji.

Željela sam da budem učiteljica. Obožavam djecu i podučavanje. Sve bih dala da radim u struci ali nije mi suđeno te sam nakon godinu dana bezuspješnog traganja za poslom prihvatila da radim u kiosku ispod zgrade. Častan je to posao i redovna je plata ali je isuviše mizerna da bih mogla sebe da izdržavam, o pomoći roditeljima da ne govorim. Otac je zaradio penziju kao kondukter a majka je pije pet godina izgubila posao u fabrici obuće te su me jedva iškolovali. Sreća je bila što se moj stariji brat, Srđan, zaposlio kao automehaničar pa je on dosta pomogao. Sada se Srđan oženio i čeka dijete te na njega više ne možemo računati kao ranije.

Sve bi mi bilo lakše da me komšije ne gledaju sa visine. Ja sam jedina iz zgrade završila fakultet a radim najslabije plaćen posao od svih svojih vršnjaka. Većina njih samo što ne kaže: “Eto ti tvoje škole i desetke na fakultetu, pogledaj se sad!”

“Irena!”, iz mojih razmišljanja me trgnu dobro poznati, cičavi glas “Irena, draga, nisam znala da radiš ovdje!”

Bila je to Andrijana Milišić. Živjela je u ulazu do mog i zajedno smo išle u osnovnu i srednju školu. Za razliku od mene ona se baš dobro snašla. Upecala je petnaest godina starijeg lika. Kažu svi da je on ratni profter, da se bavi mutnim poslovima ali kada ga vidite izgleda jako uglađeno i fino. Navodno sada želi da se ubaci u političke krugove. Andrijanu nisu mnogo opterećivale te glasine. Ona je uživala i putovala je svuda. Mislim da je nisam vidjela više od godinu dana. Taman ten, jak parfem i skupa garderoba sve je ukazivalo na to da baš uživa u životu.

“Da, radim već par mjeseci. Otkud ti? Nisam te vidjela sto godina.”

Zabacila je kosu unazad. “Ozren i ja smo se preselili iz Beča u Ženevu. Bila sam okupirana uređivanjem stana pa nisam često dolazila u Banja Luku. Kad smo završili sa opremanjem otišli smo mjesec dana na Barbados da se skroz opustimo i zaboravimo na sve. Barbados je raj na zemlji. Sačekaj da ti pokažem neke fotografije…”

Rovila je nekoliko minuta po svojoj ogromnoj Guči tašni. Udavila me je sa gomilom slika pokazujući mi razne detalje koje nisam ni željela da znam kao na primjer kako njen Ozren izleda u kupaćim gaćama. “Kako si ti, draga?”, pita me “Šta još radiš? Imaš li nekoga?”

Mrzim ova pitanja a često me pitaju. Dođe mi da kažem Jebiga, nisam se snašla. Gubitnica sam a sad mi bježite svi sa očiju! “Dobro sam. Tražim posao u struci a do tada ovde malo raduckam.”

“Viđaš li se sa nekim?”

“Ne baš…”

“Draga Irena, ti sli lijepa djevojka ali neće ti dobri muškarci pasti sa neba. Ja sam svog Ozrena dugo lovila i ne stidim se toga. Sreća neće sama doći, moraš je potražiti. Hajde da izađemo večeras!”

“Ne mogu. Nakon posla idem malo do brata.”

“Šteta.”

Još neko vrijeme me je ispitivala o životu. Zanimalo ju je kako mi je porodica, šta radi Dajana, moja najbolja drugarica… a onda je nastavila da priča o svom savršenom mužu i svom životu kao iz bajke. Jedva nekako se dosjetila da je došla u kiosk da traži kokosovo ulje pošto neće da jede hranu pripemljenu sa nekom drugom masnoćom. Morala sam je razočarati i reći da imamo samo suncokretovo ulje. Sva se zaprepastila. “Svuda po Evropi imaš kokosovog ulja, prodaje se kao hljeb a ovde… Zato je i ovako. Ne znamo za bolje.”

Odahnula sam kada je napokon izašla.

***

Trebalo je da se vidim sa Dajanom za vikend. Otkako se zaručila nije dolazila u grad a od toga je prošlo više od mjesec dana. Javila mi se u srijedu. Bila je malo nervoznija nego inače. “Irena, moramo da razgovaramo u četiri oka.”

“O čemu je riječ? Da li je sve u redu?”

“Razgovaraćemo kada dođem. Želim da odem iz Potkove ali ne mogu Savu da nagovorim.”

“Zašto bi išla? Tu imaš posao a ovdje u gradu bi sjedila kod kuće.”

“Ne mogu ovako pričati svi me čuju. Vidimo se za vikend.”

Dajana je dobila posao učiteljice u jednom  zabačenom selu na planini Kozari. Selo se zvalo Potkova i tu se nazila jedna mala škola u koju su djeca išla do četvrtog razreda. Nije imala izbora i prihvatila je posao iako je morala da se preseli u to malo selo. Već je godinu dana živjela i radila u Potkovi i u međuvremenu se zaljubila u jednog Savu. Sve u svemu, bila je u mnogo boljoj poziciju od mene. Ipak, dosta me začudio posljednji razgovor. Nekada bi se samo žalila  na pojedine seljake. “Znaš Irena, oni tamo još vjeruju u vukodlake, vještice, drekavce… mnogo su smiješni sa tim.”, govorila mi je jednom prilikom. “Tamo žene bježe u kuću i kada se smrkne ne izlaze ni u najvećoj nuždi jer vjeruju da noću vreba neka zvijer i čeka mlade žene.”

Smijala sam se. “Barem ti nije dosadno sa njima.”

“Užas jedan!”

Prođe subota, osvanu nedelja a Dajana me nije zvala. Začudilo me je to veoma jer nije nikada moglo da se desi da ona dođe u grad a da se ne vidi sa mnom. Svratila sam do stana u kome je Dajana živjela sa roditeljima prije odlaska u Potkovu. “Teta Jelo, da li je Dajana tu da vidim ko nas je zavadio?”

“Ma ko bi vas zavdio?! Nije ni dolazila. Čudi me jer je obećala da će doći.”

“Svašta. Možda je nešto iskrsnulo na selu. Moguće je da autobus nije došao, znate kako je to u zabačenim mjestima.”

“Opet se ja brinem. Znaš kakve smo mi majke.”

“Ne brinite zvaću je sutra u toku nastave sigurno će se javiti.”

Tako je i bilo. Čekala sam jutro kako bih je pozvala. U toj Potkovi imali su samo dva telefona a jedan od njih je bio u školi pa sam lako mogla da dobijem Dajanu u toku nastave. Telefon je odzvonio i niko se nije javio. Ponovo sam zvala i javi mi se nepoznati ženski glas.

“Trebala bih učiteljicu Dajanu Kostić.”, u glavi mi je već zvonio alarm koji me je upozoravao da nešto nije kako treba.

“Učitelj'ca je u petak pred veče pošla u grad i nije se jutros vratila na posao. Evo djeca ovde stoje zbunjena i čekaju je.”

Prođoše me trnci. “Jeste sigurni da je otišla u petak?”

“Jok vi ste. Gledala sam je svojim očima kako ide niz put dole sa tašnom.”

Odmah sam obavjestila Dajanine roditelje. Već sutradan se digla prava frka. Sve lokalne novine i vijesti su izvještavale o nestanku mlade učiteljice. Bila sam potpuno izgubljena i slomljena. Poznajem je više od jedne decenije i znam da nije sklona glupostima. Nešto se moralo desiti jer ona ne bi tek tako otišla a da niko ne zna gdje.

Policija me je pozvala da dam izjavu i tada sam im ispričala da je bila čudna kada smo razgovarale posljednji put. Uspjela sam saznati da su već ispitali sve seljane iz Potkove koji su imali kontakt sa njom. Jedini osumnjičeni je njen zaručnik Savo ali sam pretpostavila da nemaju prave dokaze dok ga nisu još zatvorili.

Ljuta sam i bijesna. Ona je bila jedna divna djevojka i ne znam ko bi joj mogao nauditi.

***

Navrši se čitavih sedam dana od prijave nestanka a od Dajane ni traga ni glasa. Ne prođe ni pet minuta a da ne pomislim na nju i ne počnem plakati. Kao sestra mi je bila.

Sjedila sam u kiosku i listala oglase. Takav sam imala običaj ponedeljkom jer je tada bilo najviše konkursa za posao i gle’ čuda vidim da se traži zamjenska učiteljica u Potkovi. Ne treba ni radno iskustvo. Vjerovatno se sad mnoge učiteljice plaše zbog Dajaninog nestanka. Plašim se i ja ali sam osjetila neku potrebu i dužnost prema Dajani. Prijaviću se. 

Već sutradan su me pozvali na razgovor. Rekli su da sam se prva prijavila i da ne mogu čekati jer djeci iz Potkove izmiče gradivo.

Moja mama kada nije srčani dobila. “Da li si ti normalna?! Gdje ćeš tamo vidiš da ti je drugarica nestala? Hoćeš da se i tebi desi nešto?!”

“Smiri se mama. Ko zna šta je bilo da Dajana tek tako nestane. Možda se u gradu zbila neka nevolja jer je tek oko osam naveče trebala stići. To je malo selo, znalo bi se da je tamo nešto bilo.”, vidjela sam da se majka pomlo umiruje “Svakako, moram više da vam pomognem i da radim u struci. Ni jedna učiteljica ne ostane u tim područnim školama duže od godinu-dvije već ide na bolje mjesto. Ja ću biti i kraće jer ću raditi kao zamjena dok se Dajana ne vrati.”

“Šta ako se ne vrati?”

“Vratiće se.”, odbijala sam da povjerujem kako joj se nešto dogodilo.

Idem tamo da pronađem svoju najbolju drugaricu.

Dio:| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |

Sve moje priče koje ste propustili pronađite OVDE.

Pratite blog i na Facebook-u!

Advertisements

20 komentara na “Vidova šuma (1)

  1. Stvarno se divim tvom umeću da privučeš pažnju i da je održiš do samog kraja. Čitala sam ti predhodnu priču fenomenalna je a verujem da će ova biti još bolja.

    Liked by 1 osoba

  2. Gdje nastavak ovoga ? 🙂 super pišeš i držiš pažnju, ne znam kako ja nisam dosada čitala tvoje tekstove. U biti znam, u nedostatku vremena, ne čitam ni ljude koje sam obično svakodnevno čitala i pratila … niti pišem koliko sam pisala. Ali jako si dobra… Nadam se da ide ubrzo nastavak.

    Liked by 2 people

    1. Ovo mi je druga priča blogujem tek mjesec i po. Dijelove iz prve priče sam objavljivala otprilike na svakih 5 dana i sada ću se držati toga. Hvala ti na komplimentima i nadam se da ćeš nastaviti da me čitaš kada uhvatiš vremena. 💋

      Liked by 1 osoba

  3. Svidja mi se taj stil lako se cita i ima lepe detalje i dobre dijaloge. Ja jedino ne mogu ovakav tip price sa smestim u nase vreme da je ovo recimo neki EF to bi vec bilo nesto sto bih čitao. U svakom slucaju ako nekad izdas knjigu kupicu je jer ovaj talenat zasluzuje podršku! Svaka cast

    Liked by 1 osoba

    1. Hvala ti na komplimentima i stvarno mi je drago što me pratiš. Ipak, smatram da se ovo i te kako može smjestiti u naše vrijeme jer u srpskoj kulturi postoji toliko legendi i priča o čudovištima i vanzemaljskim stvorenjima. Ja sam veliki ljubitelj epske fantastike ali neću ići toliko daleko. 🙂
      Još nešto, nastavi da čitaš priču (ako želiš) jer možda ovo uopšte nije ono što ti očekuješ. 😉
      Pozdrav!

      Volim

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s