Epizoda 10

“Voljela bih da završim fakultet.”, rekla sam Miodragu jednom prilikom dok smo sjedili sami u dvorištu. Proljeće je pokazalo svu svoju ljepotu u dvorištu Danilovića. Mom dječaku je prijala priroda i cvrkut ptica. Tada bi se najviše ritao.

Da, nosila sam muško. I da, moj položaj se još više popravio kod Miodraga dok je kod svih ostalih padao sve niže. Meni nije bilo važno kojeg je pola beba. Samo je sve prođe kako treba.

“Ne volim ostavljati stvari nedovšene.”, nastavila sam “Ostala mi je još završna godina i spremna sam da je završim. I sada čitam knjige i skripte kako ne bih zakržljala.”

“Milice, ja bih više volio da se posvetiš djetetu.”, skinuo je naočale kako bi protrljao umorne oči.

“I hoću. Dijete mi je prioritet ali mogu ja to. Zora je tu, pa i Mira. Mogu mi pomoći. Kada diplomiram, ako želite, zaposlite me kod sebe. Ne mora to biti neki viskopozicioniran posao. Samo želim da doprinesem i da ne živim ovde kao parazit.”

“Ti si meni već dovoljno učinila. Samo da dođe moj unuk…”

Više nije govorio. Mogla sam da zaključim kako uz blagi osmijeh zamišlja sebe i svog unuka u igri. Na momente mi je bilo žao Miodraga. Da nije toliko proklet i željan da održi bogatstvo u porodici možda ne bi bio toliko loš.

“Gade mi se tvoji pokušaji infiltriranja u Daniloviće.”, Danica me je dočekala već u hodniku. Mora da je slušala mene i Miodraga dok smo razgovarali. Moj odnos sa njom je bio sve gori. “Džaba ti ta odjeća i novi život na visokoj nozi, uvijek ćeš biti i ostati seljančura sa planine.”

“Ne znam stvarno šta imaš toliko protiv sela kada i ti vučeš odatle korijene.”, uzvratila sam joj iznervirana. Iz mog pogleda je mogla pročitati da znam da joj je majka sa sela kao i njen pravi otac a ja sam iz njenog pogleda mogla da pročitam da će mi napraviti pakao od života.

“Kujo jedna!”, proderala se. “Otkud ti pravo?!”

Projurila je kraj mene očešavši se o moje rame. Čula sam je kako jeca. Odmah sam shvatila da sam pogriješila. Udarila sam je u najbolniju tačku. Znala sam da neću dobro proći zbog ovoga.

Iste večeri je uslijedila moja kazna. David je ušao u sobu sav izopačen od bijesa. “Otkud tebi pravo da nazivaš moju sestru kopiletom?! A kurvo?!”

“Nisam je tako nazvala.”

Samo što sam to izgovorila udario mi je šamar. Lijeva strana lica je gorila od udarca. “Ona je za tebe svijet izmislila.”

Uslijedio je još jedan šamar. Pa još jedan. Nakon trećeg sam pala. Mahinalno sam se uhvatila za stomak.

“Za sve se morala namučiti u životu. Za sve! Ti i ja je sada ubijamo. Rušimo joj snove.”, govorio je zadihano a miris viskija je ispunio sobu “Obećao sam joj ERBEX. Ja ga svakako mrzim. Nisam za to, ali ona je rođena da bude vođa. Da tebi nisam napravio dijete sve bi bilo u redu.”

Uhvatio me je za vrat i počeo je da me guši. “Kurvo.”, ponavljao je. Mislila sam da će me ubiti ali Mira je ušla u sobu u posljednji čas.

“Sine! Pusti je!”, okačila se o njegove ruke “Ubićeš je.”

Čula sam Miodraga kako doziva i pita šta se dešava. David me pusti u zadnji čas. Borila sam se za dah nekoliko sekundi. Zaista sam mislila da je gotovo. Čim sam stabilizovala disanje uhvatila me panika zbog djeteta. Da li je sa njim sve u redu?!

Moj suprug izleti iz sobe kao vjetar. Koliko ga mrzim. Mira mi priđe dok sam još ležala prestravljena na podu. Uhvati me za bradu i osmotri lice. Kada su nam se pogledi sreli osjetih njenu pljuvačku po obrazu i usnama. Dama me je pljunula. Potom je i ona izašla.

Obrisala sam se rukavom i ostala sam tako da ležim držeći se za stomak. Čekala sam da se moj dječak pomjeri. Ne znam koliko je prošlo, izgubila sam svaki osjećaj za vrijeme i prostor, kada sam osjetila svog junaka. Tu si! O, hvala nebesima tu si! 

***

Čim je svanulo Zora se pojavila. I ona je bila ljuta na mene. Krivo joj je bilo što sam dala Danici doznanja da znam čija je. Nije bilo teško Danilovićima da zaključe od koga sam to čula. Umalo da je istjeraju.

Bez riječi mi je pomogla da se operem i spremim. Naručili su me kod Mirinog rođaka, ginekologa. Vjerovatno su htjeli da se uvjere da li je plod u redu. Za mene ih nije briga, to odavno znam.

“Stavi maramu i našminkaj se.”, upozori me Zora”Ništa ne smije da se primjeti.”

Poslušala sam je iako sam željela da svi vide. Htjela sam svima da kažem ko su gospoda Danilovići. Vrat mi je bio modar od davljenja. Obukla sam rolovku da ga pokrijem. Crvenilo od šamara sam prekrila puderom ali za krvave oči nisam imala rješenje. Doktor je primjetio da nije nešto kako treba ali nije postavljao pitanja. Vjerovatno su ga upozorili jer sam primljena prije početka radnig vremena. “Ne primjećujem nikakve promjene. Plod izgleda kako treba.”, još je nešto govorio ali više ga nisam ni slušala. Znam i sama da je beba dobro. Osjetila bih da nije. “Nemojte više da je izlažete stresu.”, rekao je Zori. Ja sam se nasmijala na to. Zora me prekori pogledom. Tada sam izašla van ordinacije ostavljajući ih same.

Sunce je izbijalo prvim zracima ali mene nije grijalo već odavno. “Mico!”, čula sam glas iza sebe. Okrenula sam se i vidjela ispred sebe poznato lice. U prvi mah, nisam mogla da se sjetim ko je ali u posljednji čas sam uspjela. Bio je to Zgodni košarkaš. Imao je na sebi radno odijelo i vrtlarske makaze. Pretpostavila sam da je uređivao dvorište ispred ordinacije. “Jedva sam te prepoznao.”

“I ja tebe.”, rekoh. Skoro sam ga i zaboravila. Onaj događaj sa njim kada mi ne zamalo bio prvi mi je djelovao tako strano. Kao da mi se to nije ni desilo. Čini mi se da, otkako sam upoznala Davida, u meni živi neka druga Milica. Ona prava je negdje nestala.

“Trudna si. Vidio sam te u novinama prije par mjeseci, udala si se za onog  bogataša. Pa čestitam.”

Rekao mi je to nekako podrugljivo.

“Hvala.”

“Meni nisi htjela dati. Dobro se sjećam. Tad sam mislio da si samo luda ali sam kasnije shvatio. Tvoje nogice se ne šire nama jadnim studentima.”

Da nisam preživjela prethodne noći ono što jesam vjerovatno bih se uvrijedila možda i zaplakala. Ovako, nisam imala snage pa sam mu samo odbrusila: “Ne mogu ti opisati koliko mi je drago što ih tebi nisam širila.” Momentalno sam se okrenula uputivši se ka kolima. Brzo je i Zora došla te nas je vozač odvezao nazad u pakao.

***

Najviše me je zaboljelo kada su mi nedugo nakon toga došli roditelji u posjetu. Nisam se potrudila da sakrijem masnice na vratu. Pomislila sam da će se zabrinuti za mene, odvući me iz ove kuće da više nikada ne vidim ni svom muža, ni svekra, ni svekrvu, ni onu zmiju Danicu… Ali ne. Moj otac je samo prokomentarisao, vidjevši me: “Mora da nisi bila poslušna žena.”

Znala sam da posmatra Miodraga sa velikim strahopoštovanjem i to je rekao da mu se još više dodvori. Znala sam da mome ocu nije strašno što muž bije suprugu jer je i sam to radio. Boljelo me je što je majka ćutala na sve to. Što se nije zauzela za mene.

Poslje toga sam mehanički odgovarala na njihova pitanja. Jedva sam čekala da odu svojoj kući. Žalosno je, ali i od njih mi je bila muka. Osjećala sam se tako loše. Slabo. Nezaštićeno. “Da li se Đorđe oženio?”, otelo mi se pitanje. To je jedino što me moglo zanimati a da su mi roditelji mogli reći. Ne znam zašto ali htjela sam da znam.

“Nije se oženio.”, reče majka “Odgodili su. Mlada Anđelka je bolesna. Jadno dijete. Ima rak.”

Jadna dijevojka, pomislih. Jadan i Đorđe. “Ne mogu ni da zamislim kako im je.”

Držala sam svoj telefon u rukama razmišljajući da mu se javim. Svaki put kada bih počela da pišem poruku shvatila bih da kucam gluposti. Pisala sam i brisala pola sata. Možda nije dobra ideja ni da mu se javljam… U razmišljanju me je prekinuo zvuk automobila.

Prije pola sata Miodrag, Mira i Danica su otišli na neki prijem a David je standardno bio odsutan.  Provirila sam kroz prozor i sledila mi se krv u žilama kada sam opazila Davidova kola. Odavno nije bio kući prije ponoći. Molila sam Boga da je Zora tu negdje ali i ona je spominjala da ide kod neke svoje sestre. Plašila sam se šta mi može napraviti tek sada kada nema nikoga. Brzo sam se dohvatila jednog drvenog kista sa zašiljenim vrhom. Zavukla sam ga pod svoj jastuk. Što je sigurno sigurno je.

Nečujno sam disala osluškujući njegove korake. Čas je bio blizu a čas je bio negdje gdje nisam mogla da ga čujem. To su mane velikih kuća, ne možete da imate uvid u sve. Kada su stepenice počele da škripe pod njegovom težinom znala sam da dolazi. Polako se kreteao produžavajući moju agoniju. Otvorio je vrata unoseći sa sobom miris alkohola i cigareta.

“Kako ti nije dosadila ova soba?”, pitao je gledajuči u red slika koje sam slagala na dnu kreveta.

“Možda i jeste.”, odgovorih mu. Tog trenutka me zabljesnu sjaj revolvera. Sigurno ga je uzeo iz Miodragovog ormara. On je imao manju kolekciju skupih revolvera. “Zašto nosiš pištolj?”

“Možda ću večeras a te ubijem, a možda i neću. Još se dvoumim.”, nisam znala šta me više siječe njegov pogled ili strah koji se prožimao čitavim mojim tijelom. Vrh cijevi stavio je sebi na bradu i počešao se tako. Izgledao je sasvim opušteno, dok sam, nasuprot njega, ja bila potpuno ukočena.

“Zašto bi to uradio? Nosim tvoje dijete.”

“Ma briga mene i za tebe i za dijete i za sve! Ja sam izgubio svoj smisao života. Mjesecima ne znam šta radim, ko sam, šta sam.”, oči mu se napuniše suzama “Umirem polako. Ti me ubijaš. I to dijete u tebi. I moj otac. ERBEX. Sve me ubija.”

On je potpuno izgubio kompas, bilo mi je i više nego jasno. Ne znam kako je tako brzo mogao skrenuti. “Zar je toliko teško biti direktor, nasljednik…?”, pokušala sam da uđem u razgovor sa njim. Možda se predomisli, možda mu je damo došao nalet bijesa. Definitivno sam odlučila, ako preživim ovu noć nestaću zauvijek iz njegovog života. Progutaće me crna zemlja tako da me niko neće pronaći. Moja beba i ja ćemo biti dobro bez svih njih.

“Ne možeš ni da zamisliš kako je teško. Svaki dan su sve oči uprte u tebe. Ljudi očekuju da pokažeš znanje i sposobnost kakvu je imao tvoj otac ili tvoj deda… Umjesto toga sestra je bolja od tebe u svakom pogledu. Ljudi ti se podsmijavaju dok ti živiš tuđi san, tuđi život.”

“Žao mi je.”

“Ne, tebi nije žao, kurvo. Ti sa ovim dobijaš sve. Čuo sam da hoćeš i posao. Što je najgore i dobićeš ga. Miodrag će radije prihvatiti kobilu koja rađa potomke nego Danicu. Moja sestra je mnogo učinila toga i za mene i za sve. Da mi samo nije sestra, vjerovatno bih nju oženio. Zato se nikada i nisam htio ženiti jer sam se zakleo sebi da ću to učiniti samo ako pronađem neku kao što je ona.”

Gledala sam ga blijedo. Nisam mogla da se odagnam od bolesnih misli. Da li je on to zaljubljen u svoju sestru?! 

Miodrag me je natjerao da prekršim svoju kletvu. Morao sam da oženim ženu koja nema ništa zajedničko sa njom. Ti ne bi mogla ni da se pretvaraš kao da si ona.”, počeo je nervozno da trese lijevu nogu dok se rukama poigravao sa revolverom “Znaš šta je najgore od svega?”

“Šta?”, jedva sam progovorila.

“To što gledam svaki dan njenu bol, njeno razočarenje. Sada je Miodrag odbacuje više nego ikada. Svima je postalo jasno da nikad neće biti dio ni Danilovića ni ERBEX-a. Nju to živu sahranjuje. Ona pored svega voli Miodraga  a ERBEX je za nju kao član porodice. Danica uopšte ne zna svog pravog oca, stidi ga se. Za nju je Miodrag tata. Zamisli kako boli kada te tata ne voli…”

Shvatila sam da je vrag odnio šalu i da se ova drama neće dobro završiti. Polako sam desnu ruku zavukla pod jastuk izvlačeći kist.

“Postoji jedno rješenje. Samo jedno. Moram da te ubijem. Tebe, to dijete a potom i sebe.”, čula sam kako zapinje udarač revolvera “Jedino tako će Danica dobiti mjesto koje zaslužuje.”

“Davide, preklinjem te!”, molila sam kroz suze “Pusti me da idem! Nikada me više nećeš vidjeti!”

“Ne mogu. Dok god Miodrag bude znao da si živa neće se smiriti. Ovo je jedino rješenje.”

Polako je uperio pištolj ka meni. Znala sam da mi je ovo jedina šansa i svom snagom sam zamahnula kistom. Osjetila sam kako mu oštrica kista para tetive na ruci.

“Kurvo!!!”, zaječao je.

Brzo sam potrčala ka vratima. Poletio je za mnom kao munja vičući nešto. Nisam mogla da ga razumijem. Sapleli smo se i ja sam se sručila niz stepenice. Od siline pada jedva sam održala svijest. Sine moj, izdrži! Pokušala sam da ustanem sva u bolovima. Ponovo sam posrnula. On je bez žurbe sišao niz stepenice smijući se.

“Gotovo je. Gotovo je!”, vid mi se mutio ali mogla sam da primjetim kako se sav izobličio kao da je sam đavo u njemu “Skoro da ću uživati u ovome. Napokon je došao kraj ovoj agoniji od života.”

“Nemoj…”, puzila sam ka unazad ali on mi se sve više približavao.

Usmjerio je cijev revolvera prema mojim grudima dok mu se krv slijevala sa ruke. “Nemoj misliti da mi nisi ništa značila. Jesi. Ali to je prestalo istog momenta kada sam shvatio da si moja karta za pakao. Ti i ja idemo sada odavde i ostavimo druge ljude da žive. Važi?”

“Ne…”

“Ćao Milice, ljepotice.”

Pucanj.

Zatim još jedan.

Nakon toga sve se pretvorilo u mrak.

Epizoda 1                              Epizoda 2                             Eizopda 3

Epizoda 4                              Epizoda 5                             Eizopda 6

Epizoda 7                              Epizoda 8                             Eizopda 9

Epizoda 10                            Epizoda 11

Advertisements

34 komentara na “Epizoda 10

          1. 😥 Jao Bože pa šta je tom narodu? To prevazilazi oblike nasilja, to su teška zverstva. Jadne žene, pa zar ni na pomoć policije ne mogu da očekuju? Frapirana sam…Na poziv žene policija ima da se stvori za 5 min a ako treba i hitna pomoć i vatrogasci za njima. Svi imaju zadatak na samo jednu rečenicu žene: ” Muž me je udario ili slično. ” da se stvore na licu mesta ODMAH, samo žena blagovremeno da prijavi, da ne čeka eskalaciju besa i monstruoznosti. Zakon i policija, i to je to. Nema drugog spasa.

            Liked by 1 osoba

  1. Pročitala sam sve..od samog početka..U jednom dahu..I sve vreme osećam tugu..tugu zbog Milice, Đorđa, zbog Danilovića koji su bogati a nesrećni…Odlično pišeš, čekam nastavak iako pretpostavljam da će i sledeći biti težak, bolan…:(

    Liked by 1 osoba

    1. Hvala ti što me čitaš. Gotovo mi je nevjerovatno koliku podršku i pohvale dobijam svaki dan. Nadam se da ću nastaviti da održavam tvoju pažnju barem do kraja priče. Ostalo je još nekoliko epizoda.
      Lijep pozdrav za moju imenjakinju! 🌹🌹🌹

      Liked by 1 osoba

            1. Pa i nisam iskusna. Ja vodim blog malo više od mjesec dana. Imala sam sreću da me primjete neki “veći” blogeri koji su dijelili moje postove i tako mi se nagamilao broj folovera i pregleda za kratko vrijeme.

              Iskreno, ja sam lijen bloger, nisam baš aktivna na društvenim mrežama ali ću se potruditi malo više oko toga. Meni su savjetovali da napravim stranicu na FB za svoj blog i da što više dijelim svoje postove da bi me drugi vidjeli. Postoje grupe blogera na društvenim mrežama te se tako možeš povezati sa njima. Eto, to je savjet koji sam ja dobila a ti ga slobodno upotrijebi.

              Mislim da je najvažnije od svega da zainteresuješ ljude svojim postovima i da stekneš vijernu publiku. Bez toga nema smisla ni da imaš PR tim koji bi te promovisao.

              Nadam se da sam ti barem malo pomogla ali i ja sam ovdje nova nisam još u toku sa svime pa ti više i ne mogu pomoći.

              Srećno sa blogom!

              Volim

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s